|
Unutarnje ćudoređe u
vanjskom pomaganju pojedinaca i ustanova
U evanđelju Isus kritizira pismoznance zbog formalističke
pobožnosti i hvali siromašnu udovicu koja prilikom ubacivanja u hramsku
blagajnu ubacuje sve što posjeduje tog časa.
Prošle nedjelje susreli smo se s tolerantnim Isusom koji jednom pismoznancu
priznaje da nije daleko od kraljevstva Božjega, iako taj dobronamjerni teolog
iz druge grupe ne kani preći medu Isusove sljedbenike. Danas se susrećemo s
radikalnim Isusom koji osuđuje one pismoznance (hoi gramateis - s članom, neki
sasvim konkretni, ne općenito svi) što i radnim danom hodaju u svečanoj
subotnjoj odjeći u znak pobožnosti. Oni ujedno vole pozdrave na trgovima, prva
sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama te "proždiru kuće udovičke, još
pod izlikom dugih molitava" (r. 40). Najavljujući im "tim oštriju
osudu", Isus hoće reći da izvanjska djela pobožnosti i pomaganja trebaju
izlaziti iz čovjekova srca. Ovo je postupak i nauka onoga koji govori:
"Blaženi čisti srcem!" Onoga koji uči da čovjeka kaljaju zle misli, a
ne blagovanje neopranim rukama te i subotom ozdravlja nevoljnike u znak da su
vanjski vjerski propisi za dobro čovjeka a ne za zlo.
U pohvali siromašnoj a velikodušnoj udovici Isus odobrava akciju bogatih i
siromašnih hodočasnika koji ubacuju u hramsku blagajnu za potrebe bogoštovlja i
održavanje svete zgrade. Organizirana zajednica vjernika na svom bogoslužju
treba i neka materijalna dobra za svoje siromahe.
Kad je Marko ovo zapisivao za kršćane Rima, pismoznanci kao stalež nisu više
postojali. Ipak je Marko prenošenjem ovih Isusovih ukora i pohvala htio
upozoriti članove svoje zajednice na opasnost formalističke pobožnosti i na
dužnost socijalnog pomaganja uz redovno sabiranje na liturgiji za potrebe same
liturgije i za siromahe u zajednici. Tko iznutra, iskreno na liturgiji slavi
Boga treba biti spreman na izvanjska djela pomaganja pojedinaca i ustanova. To
pomaganje treba, međutim, biti izraz unutarnjeg ćudoređa a ne vjerska parada.
Starozavjetna podloga ovom odlomku evanđelja je zgoda o udovici pogankinji kod
koje se u vrijeme gladi i progona sklonio prorok Ilija. Na Iliji je moralo biti
nešto neodoljivo autentično da mu udovica povjeruje te s njime podijeli zadnju
koru kruha uz opasnost da ona i njezin sin ostanu gladni.
Tako nas današnja liturgija sabire oko Isusa koji traži unutarnju pobožnost i
vanjska djela pomaganja. Ali tako da vanjska djela budu odraz vjerničke
nutrine, a ne formalistička pobožnost. Zavirimo na početku današnje mise u
svoju vjerničku nutrinu i pitajmo se, ne podliježemo li napasti pismoznanaca
koji su sve činili da ih ljudi vide i pohvale? Kad dajemo, znademo li kao
udovica otkidati od onoga što nam zaista treba ili samo dajemo svoje viškove?
Ne samo novca i stare odjeće, nego i vremena, talenata, stečenog znanja i
vještina?
Siromašna udovica dijeli s progonjenim prorokom
zadnji zalogaj (1 Kr 17,10-16)
Poglavlja 17-19 Prve knjige o kraljevima sadrže prvi ciklus
o proroku Iliji koji je djelovao u vrijeme kralja Ahaba (874-853. pr. Kr.) u
Izraelu ili sjevernom kraljevstvu. Kralj je s kraljicom bio zabranio jahvizam
kao vjeru u Boga jedinoga te nametnuo štovanje Baala i drugih poganskih
božanstava. Prorok je od Boga dobio zadaću da se bori za očuvanje i
oživljavanje prave religije, protiv Baalovih sljedbenika, medu koje su spadali
visoki državni službenici na čelu s kraljevskim dvorom.
Naš današnji odlomak u kontekstu Knjige o kraljevima stoji neposredno nakon
nastupa velike suše koju je Ilija prorekao kao Božju kaznu za grijehe kralja i
naroda. Prorok se privremeno sklonio na potok Kerit gdje su mu gavrani donosili
kruha i mesa za hranu. Ubrzo je potok presušio i on je morao tražiti novo
sklonište pred Ahabovim bijesom. Pošao je na sjever od Izraela, u susjednu
državicu koja je sva bila u znaku štovanja Baala. Sarfata je bila na području
Sidona, u poganskoj državi. Kako je to područje blizu Izraelu kao državi koju
je Bog kaznio sušom, kazna se protegnula i na štovatelje poganskih bogova u toj
državi. "Gradska vrata" pred koja je Ilija stigao tražeći novo
sklonište su vrata grada opasanog zidovima. Tko je na vrijeme stigao prije
večernjeg zaključavanja tih vrata, imao je nadu za ulazak i pronalaženje
gostoprimstva. Udovici koja je pred gradskim ulazom skupljala drva za vatru u
svom domaćinstvu na kojoj će skuhati sebi i sinu posljednje ostatke hrane,
Ilija se obraća s molbom za vodu i komadić kruha. Izvori su i inače u tom kraju
rijetki. U vremenu suše mnogi su presahli i prorok je na svom putu zaista
ožednio.
"Živoga mi Gospodina, Boga tvoga" (r. 12) - pretpostavlja da se Ilija
upustio s udovicom u razgovor pri kojem je objasnio tko je i zašto bježi iz
svoje domovine. Žena mu je povjerovala. Onoga Boga u kojeg Ilija vjeruje i radi
kojega je prognan, udovica zaziva za svjedoka kad govori da je siromašna te da
sprema posljednji obrok sebi i sinu. Ilija je od nje zatražio veoma mnogo kad
je zamolio da vjeruje kako neće ponestati brašna u ćupu i ulja u vrču ako
posljednji obrok podijeli s Božjim putnikom. Udovica je očito puno puta
doživjela oskudicu i zahvalna bila dobrim ljudima koji su joj priskočili u
pomoć. Ponadala se da bi joj Bog Ilijin mogao pomoći, ako ona pomogne
progonjenom proroku. Ilijinu riječ okrepe: "Ništa se ne boj" treba
razumjeti kao poziv: "Prestani se bojati!" Božje obećanje, dano preko
proroka, u tekstu Biblije pisano je "stihovano", da se vidi da je to
pjesma:
U ćupu neće brašna nestati
ni vrč se s uljem neće isprazniti
Sve dokle Jahve ne pusti
da kiša padne na zemlju (r. 14).
Ovu propovijed u obliku pjesme pouzdanja u Boga Izraelci su morali dobro
zapamtiti i ponavljati je u vremenu gladi i opasnosti. Ona im je bila poticaj
na aktivno pomaganje bližnjih i unutarnju odanost Bogu.
Žena je postupila kako joj je prorok rekao a za nagradu dobila za sebe i svoga
sina sigurnu ishranu u vrijeme suše. Važne su riječi: "Ona učini kako joj
je rekao Ilija... Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja
po riječi koju je Bog rekao preko svoga sluge." Kad ljudi postupaju u
skladu s riječju Božjom, naviještenom po prorocima, Bog ispunjava svoja
obećanja. Ova udovica zorno je povezala unutarnju pobožnost i vanjsko pomaganje
bližnjega. Njezina pobožnost nije samo paradna, ni pomaganje samo davanje
osobnih viškova.
Pripjevni psalam (Ps 146) zove na hvaljenje Boga zato što on pomaže potlačene i
bespomoćne: potlačenima vraća pravicu, gladnima kruha daje, oslobađa sužnje,
slijepcima oči otvara, uspravlja pognute, štiti pridošlice, sirote i udovice
podupire. Sve to Bog može činiti ako medu ljudima ima dovoljno onih koji
unutrašnji moral iskazuju vanjskim djelima pomaganja.
Pojavio se na svršetku vjekova (Heb 9, 24-28)
Sveti pisac u ovom odlomku promatra Krista kao vječnog
svećenika koji je po svojoj žrtvi na križu i uskrsnuću ušao u nebesko svetište
i odande će doći o svršetku vremenu da djelo spasenja dovede do punine.
"Krist ne ude u rukotvorenu Svetinju" (r. 24) odnosi se na obred
pomirenja u vrijeme kojega veliki svećenik ulazi u dio hrama koji se zvao
"Svetinja". Zemaljski hram je "protulik" istinskog i
duhovnog hrama. Isus je ušao u "samo nebo" kao slikovito mjesto
Božjeg prijestolja i Božje slave. Tu se on "pojavljuje pred licem Božjim
za nas". U svom uskrslom stanju, kao vječni veliki svećenik, on posreduje
za ljudsku braću i sestre pred Bogom. Za razliku od zemaljskih velikih
svećenika koji svake godine na Dan pomirenja prinose žrtvu i ulaze u
"svetinju", Isus je jednom zauvijek prinio samoga sebe. On je prolio
krv svoju, a židovski veliki svećenici ulaze u svetinju "s tuđom
krvlju". U povijesnom i materijalnom smislu Isusova se žrtva više ne
ponavlja, ali se kršćani svake nedjelje okupljaju na sveti čin Večere Gospodnje
kod kojega zaređeni služitelj nad našim darovima ponavlja Isusove riječi nad
kruhom i vinom te tada Isus postaje iznova prisutan medu nama, njegova se žrtva
iznova uprisutnjuje.
"Pojavio se jednom na svršetku vjekova" (r. 26). Ovim sveti pisac
prihvaća židovsko i ranokršćansko dijeljenje vremena sa stanovišta povijesti
spasenja. Svršetak vjekova je zaključno razdoblje ljudske povijesti u kojem je
spasenje dostupno svima po Kristu. Bog nam je sve poslao i sve rekao kad nam je
poslao svoga Sina. Isus je "grijeh dokinuo žrtvom svojom" u smislu da
je Bog prihvatio njegovu žrtvu u prilog svim ljudima, da grijeh nakon Isusa
nema zadnju riječ u ljudskoj povijesti i životu pojedinaca. Isusovom pomoću i
posredovanjem moguće je pobijediti grijeh u sebi i oko sebe.
U r. 27 sveti nas pisac podsjeća na našu smrt: "Ljudima je jednom
umrijeti, a potom sud." U ovom mjesecu molitva za vjerne mrtve Crkva nas
ovim odlomkom potiče na vjernički pristup vlastitoj smrti. Dok obavljamo svoje
redovne ljudske obaveze i vjerničke dužnosti, trebamo misliti ponekad i na smrt
kao egzistencijalni susret s Bogom, pravednim i milosrdnim sucem. Misao na smrt
ne treba nas odvraćati od revnog zalaganja za ljudsku braću i sestre na zemlji,
ali nam treba pomagati da se odgovorno ponašamo, svjesni konačnog susreta s
Bogom.
Krist koji se jednom prinio Bogu za grijehe ljudi, "drugi put će se - bez
obzira na grijehe - ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje" (r.
28). Isusa iščekujemo sebi na spasenje ako odgovorno vršimo svoje zemaljske
dužnosti. Ovdje sveti pisac najavljuje ponovni dolazak Krista kao proslavljenog
suca živih i mrtvih. Spasenje, koje je sada u svijetu nevidljivo na djelu, tada
će se zorno očitovati.
Oni su ubacili od svoga suviška, a ona sve što je
imala (Mk 12, 38-40)
Matej donosi u 23. poglavlju dugački Isusov govor protiv
farizeja i pismoznanaca koji su prenaglašavali izvanjsko obredno pranje, a
iznutra su bili puni poroka. Isus ih je zato nazvao "obijeljenim
grobovima" (Mt 23, 27) i "leglom gujinjim" (23, 33). Kako Marko
piše obraćenim poganima u Rimu, iz zajedničkog izvora preuzeo je svega tri
kratka retka, jer njegova povijesna zajednica nije bila sastavljena od većine
obraćenih Židova.
"Pismoznanci" su hoi gramateis, s članom. Dakle konkretno poznate i
određene osobe koje "rado idu u dugim haljinama" (r. 38). To je
subotnja odjeća, svečanija nego svagdanja. Hodati dugo u odjeći za sudjelovanje
u subotnjem bogoslužju riječi značilo je pokazati svoju pobožnost, hvalisati se
obdržavanjem subotnjeg počinka. "Pozdravi na trgovima" na Bliskom
Istoku Isusova vremena upućivali su se istaknutim ljudima iz vjerničke i
gradske zajednice u znak priznavanja njihove službe i društvenog položaja.
Pismoznanci koje Isus kritizira bili su željni javnih priznanja. "Prva
sjedala u sinagogama" redovno su bila pridržana istaknutim članovima
vjerničke zajednice, osobito onima koji su - radi svoga teološkog obrazovanja -
često čitali iz svetih knjiga sabranoj zajednici te u propovijedi tumačili
riječ Božju. Uporno se gurati na prva sjedala u sinagogi značilo je paradirati
svojom pobožnošću i teološkom spremom.
Književnici, koje Isus kritizira zbog formalističke pobožnosti, voljeli su i
"pročelja na gozbama". Zapravo u izvorniku stoji "čelne ležaljke
na gozbama", jer se kod svečanih gozba u ono doba ležalo na posebnim
ležaljkama tako da su se gosti na lijevu ruku nalaktili a desnom uzimali hranu
(viljušaka još nije bilo). Isus je u Lk 14, 7-11 pokazao da nije lijepo gurati
se na što uglednija mjesta kod gozbe, jer će Bog kao vrhovni gospodar sviju
poniziti one koji se sami uzvisuju.
Jedna od mana pismoznanaca jest da "proždiru kuće udovičke, još pod
izlikom dugih molitava". Nezaštićene udovice uzimale su ih kao
poznavatelje Zakona za pravne savjetnike i upravitelje svojih imanja.
Vjerojatno su ovi savjetnici i molili za pokojnike nezaštićenih udovica.
Očekivali su za uzvrat da budu dobro pogošćeni i nagrađivani. Izlazilo je da
više troše nego pomažu i na taj način "proždiru kuće udovičke". Osuda
koju Isus oštro najavljuje izrabljivačima siromašnih u ime lažne religioznosti
doći će od Boga koji ne priznaje umišljenih veličina ni glumljene pobožnosti.
Riječ "udovica" iz r. 40 razlog je što je evanđelist uz ovaj odlomak
stavio i zgodu o udovici koja daje sve što ima za potrebe hrama. Hramska
riznica bila je u dvorištu da bi što veći broj ljudi mogao vidjeti je te
prilikom blagdanskog hodočašća dati svoj slobodni dar za uzdržavanje same
hramske zgrade, liturgijskog posuda i svećenika. Hodočasnici su svećeniku,
dežurnom čuvaru i primatelju darova, davali svoj prilog. On je ustanovio da li
je novac ispravan, glasno izvikao o kolikoj se svoti radi i ubacio novac u
riznicu. Isus jest istjerao trgovce iz hramskog dvorišta koji su želju
hodočasnika da kupe prikladnu zavjetnu žrtvu iskoristili kao mogućnost dobre
zarade. U ovoj zgodi Isus ne pokušava intervenirati, što znači da smatra
priloge vjernika za uzdržavanje hrama i odvijanje bogoslužja - potrebnima.
"Mnogi bogataši bacahu mnogo". Poznavali su se po odjeći, jer je u
ono doba odjeća bila znak društvene klase kojoj tko pripada. Siromašna udovica
ubacuje "dva novčića" - zapravo, prema izvorniku, dvije lepte. To je
bio grčki naziv za najmanju kovanu novčanu jedinicu u Palestini. Marko to odmah
za svoje povijesne čitaoce tumači: tj. jedan kvadrant. Takav novac imali su
Rimljani u prvom stoljeću, što daje naslutiti da Marko piše obraćenim
Rimljanima. Udovica je dala "od svoje sirotinje sve što je imala". U
izvorniku stoji: "od svoje oskudice". Moralo se vidjeti već po odjeći
da je udovica i da je siromašna. Isus je svojim transcendentalnim znanjem
uvidio da ona daje sve što ima a drugi višak od svoga imanja. Tim čitanjem
misli i materijalnog stanja Isus objavljuje Boga koji sve vidi i sve zna.
Isus hvali udovicu što unutarnje ćudoređe kod nje nije u raskoraku s vanjskim
postupcima a kritizira pismoznance i bogate darovatelje što im je u raskoraku
vanjsko ponašanje i zbiljska pobožnost kakvu Bog traži i priznaje. Udovica je u
svom siromaštvu računala na providnost Božju te se nadala da će Bog
blagosloviti njezinu materijalnu žrtvu. Ljudski gledano, postupila je
nerazborito. Ali vjernički gledano, željela je iznova prihvatiti svoju ovisnost
o Bogu i to je izrazila vanjskim darovanjem svega novca koji je onaj čas
posjedovala.
Pismoznanci i bogataši iz današnje zgode mislili su da materijalni darovi
nadmašuju osobno zauzimanje, osobno i unutarnje ćudoređe. Pred Bogom nema
iznimke. Bog se ne da podmititi niti zavarati ispraznim riječima ili djelima.
Okupljeni na ovoj misi oko Isusa koji živi i preporuča unutarnje ćudoređe,
nastojmo tražiti snagu da naši vanjski postupci budu izraz naše unutarnje vjere
i pobožnosti.
|
Duhovnost 
