|
Boga častimo
liturgijom i djelotvornom ljubavlju prema ljudima
Za evanđelje imamo Isusov odgovor na pitanje o najvažnijoj
zapovijedi i pohvalu književniku koji se u tome s Isusom slaže. U Markovoj
verziji Isusova odgovora i književnikove reakcije više je naglašena povezanost
liturgije i života, ljubavi prema Bogu koju trebamo vidljivo iskazivati i
ljubavi prema bližnjima koja mora prelaziti u akcije upravo zato što druge
trebamo ljubiti kao same sebe.
Kod Mateja i Marka događaj se zbiva u Jeruzalemu u posljednjem tjednu Isusova
mesijanskog djelovanja. Isus je dopustio da mu narod prilikom mesijanskog
ulaska u sveti grad kliče kao Sinu Davidovu. Izrekao je parabolu o
vinogradarima ubojicama u kojoj je navijestio svoju nasilnu smrt. Odgovorio je
na zamku o porezu koji Zidovi ne bi željeli plaćati rimskom caru zato što od
podanika traži da ga štuju kao božanstvo. Sada odgovara na pitanje o najvećoj
zapovijedi, u punoj svijesti da ga uskoro čeka nasilna smrt.
Elementi vlastiti Marku u ovom prizoru:
- pitanje postavlja književnik, ne da Isusa "iskuša" (usp. Mt 22, 33
i Lk 10, 25) nego da čuje odgovor na pitanje u kojem se ozbiljni teolozi
razilaze;
- Isus citira početni dio molitve "Čuj Izraele..." kao uvod u
zapovijed ljubavi prema Bogu (r. 29); tu molitvu trebao je svaki Izraelac
moliti ujutro i navečer;
- ljubav prema bližnjemu je "druga", ne "jednaka prvoj";
- književnik u znak slaganja ponavlja obje zapovijedi te dodaje da su te dvije
zapovijedi više nego "sve paljenice i žrtve" (r. 32-33);
- Isus izriče pohvalu sugovorniku i govori mu da nije daleko od kraljevstva
Božjega, iako iz konteksta nema nade da će se pridružiti zajednici njegovih
učenika (r. 34).
Povijesni kontekst ovog Isusova odgovora jesu rasprave palestinskih rabina o
stupnju važnosti pojedinih od 613 zapovijedi te o odnosu bogoštovlja i svagdanjeg
života. Isus uči da je najvažnija ljubav prema Bogu i bližnjemu koju mogu
"naučiti" i nepismeni. A što se tiče liturgije i vjerničkog života,
preko slaganja sugovornika kojega hvali, ističe da liturgija treba voditi u
život i život biti prožiman milosnim susretima s Bogom u liturgiji.
Liturgija je najizvrsniji izraz ljubavi prema Bogu jer u njoj uprisutnjujemo
spasotvorna djela Božja i prihvaćamo Božje gospodstvo nad sobom i svojim
obiteljima, hvaleći Boga kao vrhovnog gospodara i dobrog Oca. Ljubav prema Bogu
vodi u liturgiju i raste iz liturgije. Ali doživljene i svjesno slavljene
liturgije. Ljubav prema bližnjemu treba biti kao prema samome sebi. Kao što
sebe uredno ljubimo ako poduzimamo konkretne pothvate za svoje zbiljsko dobro,
tako i bližnjega trebamo ljubiti akcijama a ne praznim riječima ili osjećajima.
Tako se u današnjoj misi okupljamo oko Isusa koji ljubi Boga i bližnjega te nas
uči da i mi tako činimo. S Isusom u ovoj liturgiji iskazujemo Bogu ljubav tako
što mu se zajedno molimo, pjesmom ga slavimo, njegovu riječ slušamo i njegovim
posvećenim kruhom se hranimo. S Isusom u ovoj liturgiji od Boga prosimo snagu
da bismo zbiljski ljubili bližnje, djelima i akcijama - kao same sebe.
Čuj, Izraele (Pnz 6, 2-6)
Za prvo čitanje imamo odlomak iz Ponovljenog zakona koji je
dio Mojsijeva drugog govora Izraelcima u toj knjizi. U cijelom govoru Mojsije
podsjeća na djela Božja u prilog Izraelu i potiče sunarodnjake da obdržavaju
Božje zapovijedi. U odlomku prije ovoga (Pnz 5, 6-21) stoji Deset zapovijedi
koje počinju povijesnim uvodom:
Bog je svoj narod izveo iz egipatskog ropstva. Zato mu propisuje odredbe za
organiziran život na razini savezničkog naroda koji treba vršiti obaveze prema
Bogu (zapovijedi prva do treće) i prema bližnjima (zapovijedi četvrta do
desete). Naš današnji odlomak stoji neposredno iza proglasa Deset zapovijedi.
"Svega vijeka svoga boj se Gospodina Boga svoga ti i sin tvoj, i sin tvoga
sina - vršeći sve zakone njegove i sve zapovijedi njegove što ti ih danas
propisujem (r. 2). Izraelci se imaju sjećati svoje povijesti te u svakoj
generaciji vršiti zapovijedi koje je Bog dao generaciji oslobođenih iz
egipatskog ropstva kao da njima iznova daje. "Bojati se Boga" je
starozavjetni izraz za pobožnost. To je sveti strah poštovanja i ljubavi, strah
koji dobru djecu priječi da ne vrše čine koji bi mogli oca ražalostiti. Sveti
tekst nastavlja da će vršenje zapovijedi imati za plod dug život na zemlji koju
im Bog obećava. Iako je to oskudna zemlja, Izraelci su voljeli dar života
uopće, posebno dar života u obećanoj zemlji. Dug život smatrali su posebnim
Božjim blagoslovom, a s takvim blagoslovom mogu računati oni koji vrše
zapovijedi Božje, jer one sankcioniraju ono što ljudsko iskustvo preporuča kao
opće dobro za pojedince i zajednicu.
Budu li pripadnici savezničkog naroda Božjega vršili zapovijedi kao pomagalo za
materijalni i duhovni napredak obitelji i naroda, "razmnožit će se u
zemlji kojom teče med i mlijeko, kao što je obećao Gospodin Bog" (r. 3). U
stara vremena ljudi su čeznuli za brojnim porodom u obitelji: jer što je više
članova, više je radnika i branitelja u ratno~ opasnosti. Izraelcima u starini
nije padalo na pamet da umjetno sprečavaju začeća ili čak odstranjuju začetu
djecu iz utrobe majke. Vjerovali su da na gozbi života ima mjesta za ogroman
broj ljudi. Brojno potomstvo smatrali su blagoslovom Božjim. Palestina je
zemlja kojom teče med i mlijeko zato što ju je Bog darovao svome narodu. Nije
bilo dovoljno ni vode koja bi tekla u suhom razdoblju godine, a oni su svojoj
zemlji pjevali kao da njome teče med i mlijeko. Cijenili su Božji dar zemlje,
prirode, hrane.
Reci 6-9 sadrže molitvu koja počinje sa "Čuj Izraele". Takvih
molitava Šema Israel ima još u Petoknjižju (usp. Pnz 11, 13-21; Br 15, 37-41).
To je zapravo "Povijesno vjerovanje" koje su muškarci u Izraelu
trebali recitirati ujutro i uvečer u znak uključivanja u svetu povijest svoga
naroda i spremnosti da svoju djecu odgajaju u djedovskoj vjeri. "Gospodin
je Bog naš, Gospodin je jedan" (r. 4). "Naš" zato što je svoj
narod izveo iz egipatskog ropstva i s njime sklopio sveti savez vjernosti.
"Jedan" zato što poganski idoli ne postoje ali i "jedini"
zato što nikakvi drugi "bogovi" nisu pomogli Izraelu. Točnije bi bilo
prevesti "jedincati" kojega se isplati štovati, služiti mu, ljubiti
ga. "Zato ljubi Gospodina Boga svoga" (r. 5a). U znak zahvalnosti za
dobro iskazano cijelom narodu u prošlosti i sadašnjosti. Povijesno vjerovanje
pretpostavlja da molitelji znaju povijest svoga naroda i da iz vjerničkog
iskustva vrednuju Božje milosne zahvate u vlastitom životu i obitelji koju vode
kao očevi. Ljubav prema Bogu je zahvalno prihvaćanje onoga što Bog čini za
ljude. Ta ljubav treba se uzvraćati Bogu "svim srcem, svom dušom i svom
snagom" (r. 5b). To je cijeli čovjek ukoliko je obdaren tjelesnim i
duhovnim sposobnostima, ukoliko zna misliti, može raditi, radovati se,
tugovati.
Riječi koje Bog daje trebaju vjernici "urezati u srce" (r. 6). Prvi
primjerak Deset zapovijedi bio je urezan na kamenu ploču. Ta je ploča
zagubljena tokom stoljeća, ali je sveti tekst ostao uslijed ponavljanja,
moljenja i pamćenja. Vjernici su ga urezivali u svoje intimno biće:
"Srce" je središte čovjekove duhovne nutrine, savjest ukoliko je
unutarnja jezgra pojedinca i naroda. Nije dovoljno Božje zapovijedi recitirati
usnama. Treba ih nositi u srcu, treba Boga ljubiti tako što njegove odredbe
vršimo u prozi svagdanjeg života.
Uvijek živ da se za ljude zauzima (Heb 7, 23-28)
U sedmom poglavlju Poslanice Hebrejima sveti pisac iznosi
nauku o uskrslom Isusu kao velikom svećeniku po redu Melkisedekovu. U ovom
odlomku imamo dio te nauke.
Starozavjetne velike svećenike "smrt je spriječila trajno ostati" (r.
23) u svećeničkoj službi. Njihova je služba bila samo u toku zemaljskog života
i zato nesavršena. Isus snagom uskrsnuća i proslave zdesna Bogu "ostaje
dovijeka, ima trajno svećeništvo" (r. 24). Iako je smrt Isusova minuli
povijesni događaj, radi proslave po uskrsnuću on ostaje trajno veliki svećenik.
Bog i sada prihvaća njegovo velikosvećeničko posredovanje za ljudsku braću i
sestre. On je "uvijek živ" i "do kraja spašava one koji po njemu
pristupaju k Bogu" (r. 25). Ovo znači da je Isus u svom proslavljenom
stanju otvoren ljudima na zemlji, da se za njih zanima i zauzima kod Boga te da
mu je stalo do spasenja a ne do propasti ljudi.
Potreban nam je veliki svećenik koji je "svet, nedužan, neokaljan"
(r. 26). Isus nije morao za svoje grijehe prinositi žrtve, a Bog prihvaća
njegovu životnu žrtvu i sadašnje posredovanje za ljude zato što je on svet,
posve sjedinjen s Bogom. Izraz "odijeljen od grešnika" ne znači
distanciranje povijesnog i uskrslog Isusa od grešnih ljudi. Isus je sav
"proegzistentan", postoji za druge. Odijeljenost o kojoj je ovdje
riječ odnosi se na uzašašće Isusovo po kojem je postao "uzvišeniji od
nebesa". Za razliku od starozavjetnih svećenika koji su prinosili žrtvene
životinje i obred pomirenja ponavljali svake godine na Dan pomirenja, Isus je
prinio samoga sebe i to jednom zauvijek. Piscu poslanice Hebrejima ova
jedincatost Isusove žrtve važna je pa to spominje jedanaest puta u ovoj
poslanici.
Prema propisima starozavjetnog Zakona pripadnici Levijeva plemena i Aronova
roda uzimani su za velike svećenike ali su kao ljudi ostajali "podložni
slabosti" (r. 28). "Riječ zakletve" postavila je za velikog
svećenika "Sina zauvijek usavršena". Ovo je aluzija na Ps 110, 4:
"Zakleo se Gospodin i neće se pokajati: Dovijeka ti si svećenik po redu
Melkisedekovu". To je bio Psalam krunjenja davidovskog kralja koji se
brinuo za održavanje hrama i uzdržavanje svećenika te u izvjesnom smislu bio
nelevitski svećenik. Sami Židovi smatrali su ovaj psalam mesijanskim, a kršćani
ga primjenjuju na Isusa o kojemu vjeruju da je Mesija.
Iz ovog odlomka vidimo trajnu vrijednost Kristove žrtve s križa i spremnost
proslavljenog Krista da se zauzima za ljudsku braću i sestre koji su još na
proputovanju zemaljskom.
Ljubiti Boga i bližnjega više je nego sve paljenice
i žrtve (Mk 12, 28-34)
Isusu, koji je mesijanskim ulaskom u Jeruzalem prilično
okrenuo protiv sebe vjerske poglavare svetog grada svoga naroda, pristupa jedan
"književnik", tj. pripadnik teološkog kruga pobožnih Židova koji su
dobro znali 613 starozavjetnih propisa i zabrana. Čuo je da Isus zove k sebi
sve "umorne i opterećene", tj. one koji nemaju snage ni mogućnosti
vršiti propise o obrednoj čistoći, subotnjem počinku, nemiješanju sa strancima,
a žele biti pobožni. Ovaj teolog iskreno se zanima, koju zapovijed Isus smatra
najvažnijom da bi je predlagao ljudima iz puka kao lagano naučivu i izvršivu.
Isus mu navodi dva starozavjetna mjesta. Prvo je Pnz 6, 4-5 koje imamo za
današnje prvo čitanje pa nam je kontekst već poznat. Značajno je što prema
Marku Isus citira sam početak "Čuj Izraele" gdje je prisutna svijest
liturgije, naučenih i ponavljanih molitava kao redovnih prilika za iskazivanje
ljubavi i podložnosti prema Bogu. Drugi citat je iz Lev 19, 18 koji cjelovit
glasi: "Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi
bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve!" Cijelo devetnaesto
poglavlje Levitskog zakonika je poziv na svetost, to jest na ponašanje
drugačije do poganskih susjeda zato što je Bog svet, drugačiji od materijalnog
i stvorenog svijeta. Jedan od znakova takve svetosti bit će: ne uzimati pravdu
u svoje ruke, ne osvećivati se kao što čine drugi. Iz cjelovite formulacije
ovog starozavjetnog teksta vidi se da se ljubav prema bližnjemu sastoji u
stišavanju svađa, bijesa, osvete. Ljubiti druge kao samoga sebe znači činiti im
ono što činimo sebi da bismo preživjeli i bili sposobni za svoje ljudske i
vjerničke dužnosti. Takva ljubav ne svodi se na osjećaje i pobožne želje nego
prerasta u akciju.
U svom odgovoru Isus prvi u povijesti židovske teologije (a i religija svijeta)
izričito stavlja na istu razinu aktivnu ljubav prema Bogu i djelotvornu ljubav
prema bližnjemu. Za razliku od Lev 19, 18 gdje je "bližnji" samo član
vlastitog naroda, iz Lukine parabole o milosrdnom Samarijancu znamo da je za
Isusa bližnji svaki čovjek koji može zatrebati našu ljudsku pomoć, i to čovjek
za kojega mi osobno znademo da je u nevolji.
Pismoznanac se izlaže opasnosti prezira i izopćenja u cehu teoloških kolega što
javno izriče slaganje s Isusom. On ponavlja Isusov navod dviju izjednačenih
zapovijedi te ih povezuje s liturgijom: "Njega ljubiti iz sveg srca, iz
svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga - više je nego
sve paljenice i žrtve" (r. 33). Završni dio njegova odgovora navod je Hoš
6, 6 i 1 Sam 15, 22. U Hošeinu propovijedanju Bog poručuje Izraelcima koji su
obavljali formalističku liturgiju, a u obiteljskom i socijalnom životu nisu se
obazirali na njegove zapovijedi, da mu se ne mile žrtve ni paljenice nego
ljubav i priznavanje Boga. Iz cijele Hošeine knjige jasno je da se time ne
dokida liturgija nego premoštava nerazmjer između sudjelovanja u svetim obredima
i grešnog života. U 1 Sam 15 kralj Šaul je u ratu protiv Amalečana prekršio
odredbu time što je od "herema" izostavio najbolje ovce i goveda da
ih žrtvuje Bogu. Prorok Samuel mu odgovara da je Bogu milija poslušnost
vjernika od paljenica i klanica te mu najavljuje da ga je Bog odbacio u smislu
da iz njegove loze neće više biti kraljeva u Izraelu. Marko kaže da je
književnik "pametno odgovorio" i zato mu je Isus uputio pohvalu:
"Nisi daleko od kraljevstva Božjega!" (r. 34). Ovakav odgovor
najprije pokazuje Isusovu toleranciju prema distanciranim simpatizerima koji
nemaju snage pridružiti se zajednici učenika, ali u mnogo čemu čine ono što
Isus preporuča i zapovijeda. U Markovoj formulaciji vidimo i odraz prilika u
njegovoj povijesnoj zajednici. U svom misijskom djelovanju među poganima ta
zajednica dijeli sa Zidovima vjeru u Boga jedinoga i mnoge zajedničke zasade iz
Starog zavjeta. Iako Židovi ne prihvaćaju Isusa za Mesiju, u mnogo čemu
zaslužuju pohvalu kao vjernici. Marko je ovakvim prikazom događaja želio
odgojiti pripadnike svoje povijesne zajednice za vjerničku toleranciju prema
drugima.
Iz ove zgode učimo slijedeće:
a) Za Isusa i nas današnje vjernike ljubav prema čovjeku u potrebi izraz je
zbiljske ljubavi prema Bogu. Ne teoretska nego radna i djelotvorna ljubav.
b) Iako su dobra djela važna, ona ne mogu nadomjestiti osobnu molitvu i
sudjelovanje u liturgiji kao povlaštenim znakovima ljubavi prema Bogu.
Prava liturgija vodi u vjerničku akciju i aktivna ljubav prema bližnjima
inspirira se liturgijom. Vjernički humanizam i humanizam onih koji čine dobro
ne računajući ozbiljno s Bogom jest sličan ali nije isti.
c) Vanjsko u bogoslužju Crkve služi unutarnjem, privremeno trajnom i prolazno
vječnom. Trebamo znati ljestvicu vrednota u kršćanstvu i istinama vjere.
|
Duhovnost 
