|
Odmah progleda i
uputi se za njim
Za evanđelje ove nedjelje imamo izvještaj o ozdravljenju
slijepog prosjaka Bartimeja na izlazu iz Jerihona koji je bio posljednja
Isusova postaja na putu u Jeruzalem gdje ga je čekala muka i smrt. Evanđelisti
redovito ne donose imena onih koje je Isus ozdravljao. Marko je ovdje
zabilježio osobno ime ozdravljenoga (zgodu donose također Matej i Luka, ali ne
i ime). Budući da je ova zgoda spadala u prvi izvještaj o muci Isusovoj, koji
je prethodio današnjem Markovu evanđelju, ime ozdravljenoga mogli su staviti sastavljači
tog izvještaja zato što je on bio poznat jeruzalemskoj zajednici. To najbolje
govori da je Bartimej dvostruko progledao: Isus mu je otvorio fizičke oči i
darovao duhovni vid da mu se pridruži u učeničkom hodu prema Jeruzalemu. Čudo
se zbiva nakon trostruke najave muke i nerazumijevanja Dvanaestorice koji ne
samo da ne mogu spojiti svoju vjeru u Isusovo mesijanstvo s njegovom sramotnom
smrću u Jeruzalemu nego se i laktaju za bolje položaje u Isusovu kraljevstvu.
Bartimej je morao, sjedeći satima kraj puta i čekajući da mu hodočasnici nešto
udijele, puno čuti o Isusu iz Nazareta. Zato je iskoristio šansu na Isusovu
izlasku iz Jerihona prema Jeruzalemu te počeo vikati: "Sine Davidov,
Isuse, smiluj mi se!" Ovo je njegova ispovijest vjere u Isusovo mesijanstvo,
a kad je ozdravio, uputio se za Isusom prema Jeruzalemu. Ozdravljeni slijepac
tako postaje uzorni vjernik i učenik Isusov.
Za starozavjetnu podlogu ovom događaju imamo dio Jeremijine propovijedi
potomcima deset sjevernih plemena, odvedenih u asirsko sužanjstvo. Prorok
najavljuje povratak potomaka onih koji su otišli u sužanjstvo, a s povratnicima
će biti "slijepi i hromi, trudnice i rodilje" - to jest članovi
naroda Božjega koji radi stanja svoga zdravlja teško pješače. Pri tome se Bog preko
proroka predstavlja kao otac Izraela i Efrajima, što su nazivi za pripadnike
deset sjevernih plemena. Ovi slijepci i nemoćni su slika današnjeg ozdravljenog
slijepca koji Isusu biva doveden a nakon ozdravljenja pun vjere slobodno hoda
za Isusom i s Isusom.
Marko je u Bartimejevoj molbi vidio dvostruko značenje. "Učitelju moj, da
progledam!" (r. 51) je želja da ponovno vidi tjelesnim očima ali i da
nastavi duhovno gledati u Isusu pravog Sina Davidova i učitelja vjere, iako taj
Isus ne odgovara očekivanjima nekih dobronamjernih i pobožnih Izraelaca. S
Bartimejem i mi molimo u današnjoj misi milost duhovnog vida, zahvalni za
tjelesni vid. U sarajevsku katedralu redovno dolaze na misu dva slijepa
muškarca zrelih godina u pratnji članova obitelji. Oni i pratilje dolaze i na
pričest. Oni će s pažnjom slušati ovo evanđelje o slijepom Bartimeju kojega je
Isus ozdravio. Uživimo se u današnjoj misi u situaciju slijepih koji nemaju
mogućnost fizičkog ozdravljenja. Molimo da u dobroti ljudi oko sebe susreću
dobrotu Božju te da duhovno vide i obogaćuju svoje najbliže.
S njima slijepi, hromi, trudnice i rodilje (Jr 31,
7-9)
Jeremija je počeo proročki djelovati kao mladić oko god.
625. pr. Kr. tješeći preostale potomke sjevernih plemena koji su ostali nakon
god. 721. kad su Asirci srušili Samariju i velik dio pučanstva deportirali u
svoju državu. Kroz dvadesetak godina Jeremija je u Božje ime obećavao svojim
sunarodnjacima: ako se mi preostali obratimo, Bog će vratiti potomke odvedenih
u domovinu. Proroku je trebala jaka vjera da povjeruje u mogućnost ispravka
nepravde nanesene sto godina prije njegova djelovanja. Kasnije, kad je pao i
Jeruzalem god. 687. pr. Kr., ovu njegovu utješnu propovijed u obliku pjesme
sužnji su u Babiloniji često prepisivali i recitirali da bi lakše podnosili
gorčinu ropstva.
"Kličite od radosti Jakovu, podvikujte prvaku naroda!" (r. 7). Već
sada se članovi naroda Božjega trebaju zajednički i glasno radovati slobodi
koju će Bog u budućnosti udijeliti zasužnjenim sinovima i kćerima svoga naroda.
Jakova kao oca dvanaest sinova od kojih se razvio izraelski narod sveti pjesnik
naziva prvakom naroda. Prvak ne po brojnosti, stupnju tehničkog i znanstvenog
razvoja, vojnoj sili. Nego po objavi koju je od Boga dobivao i savezničkim
odnosima s Bogom koji je gospodar povijesti. "Gospodin spasi narod svoj,
Ostatak Izraelov!" (r. 7b). Prorok je tako siguran u buduće izbavljenje da
o njemu govori kao o prošlom događaju: "Gospodin spasi!" On sam se
tome raduje i druge želi tom radošću opojiti. "Ostatak" je očišćeni
dio naroda, koji je u mukama tuđine duhovno sazreo i nije zabacio svoju
nacionalnu i vjersku svijest. "Izrael" je naziv za državu deset
sjevernih plemena koja su se odvojila poslije Salomonove smrti ispod Davidove
loze te Samariju učinila svojim glavnim gradom. Izrael je propao kao država
god. 721. pr. Kr., ali su ostali potomci Izraela u domovini i u tuđini. Bog
obećava da će sužnje dovesti "iz zemlje sjeverne". Asirija i
Babilonija su sjeverno od Palestine. Ovim prorok najavljuje novi izlazak iz
ropstva, sličan onome koji je predvodio Mojsije iz Egipta. "Skupljam ih s
krajeva zemlje" (r. 8a) je obećanje povratka svima iz sužanjstva, ali i
poticaj da u tuđini ostanu vjerni Bogu savezniku.
"Hromi, slijepi, trudnice i rodilje" (r. 8b) koji se vraćaju s
"ostatkom" iz sužanjstva su pojedinci i grupe kojima je teško
pješačiti. Bog preko proroka najavljuje da misli na njih prilikom vraćanja
svoga naroda iz sužanjstva. Spominjući njih, prorok želi svoju povijesnu
generaciju potaknuti na posebnu pažnju i uslužnost prema takvim pripadnicima
naroda. Oni ne žele sažaljive izljeve sućuti nego postupke iz kojih izlazi da
ih smatramo normalnim i punopravnim članovima zajednice. "Vraća se velika
zajednica" povezanih međusobno i s Bogom; pomažu se pri povratku i u
gorčini sužanjstva. Za "zajednica" stoji u hebrejskom izvorniku kahal
što je naziv prvenstveno za liturgijski skup vjernika. Izrael je Božji kahal
kad na svom bogoslužju Boga pjesmama slavi, sluša njegovu riječ i prinosi mu
žrtve. Povratnici će ustrajati u vjeri i nacionalnoj svijesti ako se redovno
budu sabirali na tjedni kahal, molitveni skup.
One koji su u suzama odvedeni Bog će vratiti utješene. To znači da on vidi suze
ljudi i da sadržajno tješi. "Potočne vode" kraj kojih će Bog voditi
povratnike važne su u krajevima gdje nema kiše u toku sušne sezone. Tko se tada
nade na putu, mora piti iz potoka, a prije svega putovati stazama koje vode
kraj potoka. Ovo je još jedan znak Božje brige za materijalne potrebe ljudi.
Bog će voditi "putem ravnim kojim neće posrnuti" (r. 9b). U stara
vremena nije bilo puno dobrih cesta, a putovalo se skoro isključivo pješke.
Zato je bilo važno da cesta ne bude hrapava.
Na kraju današnjeg odlomka Bog se preko proroka predstavlja kao "Otac
Izraela" te Efrajima naziva svojim prvencem. Prvorođenci su u stara
vremena bili nositelji obiteljske tradicije, baštine prava. Nazvati raspršene
pripadnike sjevernih plemena Božjim prvencem značilo je u ono doba obećati im
sva prava i šanse pripadnika naroda Božjega. Bog je otac po svojoj savezničkoj
vjernosti. Otac spreman na zaštitu i ljubav prema svojim sinovima.
Putovanje hromih, slijepaca, trudnica i rodilja koje spominje Jeremija neka nam
bude nov poticaj da s više pažnje i uslužnosti opažamo i pomažemo osobe koje
imaju teškoća sa zdravljem, a žele biti tretirane kao punopravni i normalni
članovi zajednice.
Veliki svećenik po redu Melkisedekovu (Heb 5, 1-6)
Povijesni Isus nije bio iz Levijeva plemena iz kojega su se
uzimali hramski službenici za tjedno dežurstvo u jeruzalemskom hramu kao i
veliki svećenici. On nije sebi prisvajao pravo da u hramu predvodi bogoslužje,
ali jest subotom nastupao na bogoslužju riječi po sinagogama na što su imali
pravo svi muškarci Zidovi uz pristanak nadstojnika sinagoge. Pisac poslanice
Hebrejima prikazuje Isusa kao velikog svećenika novoga saveza zato što je na
križu prinio samoga sebe za žrtvu te što sada iz svog proslavljenog stanja
zagovara kod Boga ljudsku braću i sestre.. U današnjem odlomku, po metodi
rabinske egzegeze, on navodi svetopisamski temelj Isusovoj velikosvećeničkoj
službi, iako nije iz Aronova roda i Levijeva plemena.
Reci 1-4 su prikaz velikosvećeničke službe u starozavjetnom rasporedu spasenja.
Veliki svećenik se od ljudi uzima i za ljude postavlja. Zadaća mu je da ljude
zastupa pred Bogom molitvama i žrtvama te Božju riječ ljudima tumači. Veliki
svećenik "može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi,
jer je i sam zaogrnut slabošću" (r. 2). Da bi mogao pred Bogom ljude
zastupati, mora biti pravi čovjek koji iz iskustva poznaje ljudske nevolje.
Glavni liturgijski nastup velikog svećenika bila je žrtva okajnica na Jom kipur
- Dan pomirenja koja se prinosila po posebnom obredu. U velikosvećeničkoj
obitelji ljudi su se rađali zato što su bili pripadnici Aronova roda. Postojalo
je ustoličenje, ali njime se samo svečano obilježavao javni nastup osobe koja
je to po rođenju. U r. 5 sve ove uvjete za svećeničku službu primjenjuje sveti
pisac na Isusa: "Tako i Krist ne proslavi sam sebe postavši svećenik, nego
ga proslavi Onaj koji mu reče..." (r. Sa). Bog je primio Isusovu smrt na
križu kao žrtvu za sve ljude. Uskrisio ga je i učinio zagovornikom ljudi. Time
je Isus postao egzistencijalni svećenik. To sveti pisac potkrepljuje navođenjem
Ps 2, 7: "Ti si sin moj, danas te rodih". Izvorno je to bila pjesma
na dan intronizacije kralja iz Davidove loze. Svećenik koji je prevodio obred
govorio je kralju da je sin Božji te da na dan ustoličenja biva ponovno rođen
zato što preuzima službu davidovskog kralja u izraelskom narodu. Kad su izumrli
kraljevi loze Davidove, narod je nastavio recitirati Ps 2 kao pjesmu o budućem
idealnom vladaru - Mesiji. Navođenjem ovog retka pisac poslanice Hebrejima
izražava vjeru da je Isus obećani Mesija iz loze Davidove. Zatim sveti pisac iz
Ps 110, 4 izvodi da je Isus veliki svećenik drugačije, ne aronovske loze:
"Ti si svećenik po redu Melkisedekovu!" Ps 110 također je religiozna
pjesma za obred ustoličenja davidovskog kralja. Svećenik predvoditelj obreda
pjevao je kralju da je on svećenik zato što se kralj brinuo za održavanje hramske
zgrade, za izdržavanje hramskog osoblja i reda u predjelu hrama. Bez kraljeve
brige veliki svećenik iz roda Aronova ne bi mogao vršiti svoju službu. Zato je
kralj nazvan velikim svećenikom drugačije vrste - po redu Melkisedekovu. Prema
Postanku 14, 17-24 Abraham je prilikom povratka s vojne protiv četvorice
kanaanskih knezova u Salemu Melkisedeku - koji je bio vladar i veliki svećenik
grada što će kasnije postati kultno središte Židova, Jeruzalema - dao desetinu
ratnog plijena a Melkisedek je za Abrahama prinio žrtvu kruha i vina, u čemu
pisac poslanice Hebrejima vidi sliku kršćanske euharistije. Kad su
starozavjetni vjernici kralja zvali velikim svećenikom po redu Melkisedekovu,
priznavali su mu neku nadležnost u bogoslužju, iako nije bio Aronova roda. U
kasnijim vremenima, kad je izumrla Davidova loza, vjernici su u ovoj pjesmi i
intronizaciji davidovskog vladara gledali proročanstvo o budućem Mesiji koji će
također biti veliki svećenik po redu Melkisedekovu. Kršćani posižu za ovim
psalmom da pokažu kako je Isus Mesija, i to svećenički Mesija.
Ovaj odlomak pokazuje bitnu navezanost samog Isusa i cijelog Novog zavjeta na
stari Zavjet. Ne možemo razumjeti kršćanstvo bez židovskog korijena Isusa i
prve Crkve.
Učitelju moj, da progledam (Mk 10, 46-52)
Marko je u 8, 22-26 izvijestio o stupnjevitom ozdravljenju
slijepca kojega su drugi doveli Isusu. Ovdje slijepac sam dolazi i moli
ozdravljenje a zatim se pridružuje Isusu na putu u Jeruzalem. Ova zgoda više je
izvještaj o pozivu nego izvještaj o čudesnom ozdravljenju. Ona pretpostavlja da
je slijepi Bartimej vijesti o Isusu s pažnjom primao, nad njima razmišljao te
zaključio da Isus jest Mesija iz Davidove loze i da bi bilo veličanstveno
pridružiti mu se kao učenik. Slijepe oči nisu mu dopuštale da ga prati na
njegovu učiteljskom putu.
"Dođu u Jerihon" (r. 46). Isus je na putu u Jeruzalem gdje ga čeka
nasilna smrt. Jerihon je vrlo stari grad tridesetak kilometara sjeveroistočno
od Jeruzalema i desetak kilometara zapadno od rijeke Jordan. U svojoj burnoj
povijesti bio je više puta spaljivan i rušen. U Isusovo vrijeme Herod Veliki i
njegov sin Arhelaj dali su ga uresiti veličanstvenim građevinama helenističkog
stila. Bio je posljednja postaja galilejskih hodočasnika pred prolaz kroz
Judejsku pustinju. Ova zgoda u Markovu evanđelju dobiva posebno značenje iz
podatka što se odmah nakon nje Isus "približio Jeruzalemu" (Mk 11,
1).
Bartimej je čekao hodočasnike na izlasku iz grada s nadom da će mu nešto
udijeliti. Ime Bartimej je aramejski oblik koji Marko odmah prevodi za svoje
grčke čitaoce kao "sin Timejev". To pokazuje povijesnu pouzdanost
događaja i ozdravljenog čovjeka koji je jeruzalemskoj, a kasnije možda i
rimskoj zajednici morao svjedočiti dobročinstvo što mu ga je učinio Isus.
"Isus Nazarećanin" (r. 47) je kao današnje ime i prezime. U mjestu
stalnog boravka ljudi su bili oslovljavani osobnim imenom te pobliže označavani
imenom oca ili majke (usp. Mk 6, 3: "... drvodjelja, sin Marijin",
što je dokaz da je Josip tada bio mrtav). Izvan svoga mjesta bili su oslovljavani
osobnim imenom i mjestom porijekla. Isus Nazarećanin je za Bartimeja poznati
galilejski prorok koji propovijeda nastup kraljevstva Božjega i poklanja
posebnu pažnju "malenima", osobama iz puka i bolesnicima. Saznavši
tko prolazi, Bartimej viče što ga grlo nosi: "Sine Davidov, Isuse, smiluj
mi se!" "Sin Davidov" je naslov za očekivanog Potomka Davidova,
Mesiju. Ovim usklikom punim povjerenja Bartimej očituje svoju osobnu vjeru u
proroka iz Galileje te izražava uvjerenje da mu može i hoće pomoći. Ušutkivanje
od strane hodočasnika izraz je želje da ih prosjak ne ometa u njihovoj
pobožnosti na putu u sveti grad. "On još jače vikaše" (r. 48b).
Imperfekt znači ponavljanje i dugu radnju. Nije se dao zbuniti nego je tražio
da bude primijećen i uslišan. Ponavljanje "Sine Davidov, smiluj mi
se!" podsjeća na kršćanski liturgijski zaziv, što odražava poslijeuskrsno
štovanje proslavljenog Isusa.
Na Isusov poziv Bartimej baci sa sebe ogrtač i dolazi k Isusu. Pod
"ogrtačem" ovdje vjerojatno treba razumjeti platno koje je prostro
preda se dok je prosio. U Markovu evanđelju često se spominje odjeća (npr. 2,
21; 5, 25-30; 6, 56; 9, 3; 11, 7-8; 13, 16; 15, 20.24). Kao da evanđelist hoće
reći kako Bartimej ostavljanjem prosjačkog platna za prošenje svlači staroga
čovjeka te učeničkim pristankom uz Isusa oblači novo "ja". Razgovor
Isusa i Bartimeja donosi jedini Marko u svom prikazu, dok sam događaj prikazuju
također Matej i Luka. Ovaj razgovor daje izvještaju živahnost te pokazuje
tragove pučkog pripovijedanja. Bartimej zove Isusa rabbuni - učitelju moj. Tako
Marija naziva Uskrslog prilikom ukazanja (Iv 20, 16). Bartimej ovim ide dalje
od počasnog oslovljavanja. Za njega je Isus Nazarećanin učitelj njegov, učitelj
kojemu bi se rado pridružio. Iz grčkog glagola anablepo koji je upotrijebljen i
trebalo bi ga doslovno prevesti "da opet vidim", izlazi da je
Bartimej tokom života oslijepio a nije se slijep rodio. Tim više je trpio
sjećajući se boja i oblika u krajevima kroz koje je prolazio.
Isus ga ozdravlja hvaleći njegovu osobnu vjeru, kao i vjeru žene s poremećenim
mjesečnim promjenama koja nije smjela u goste ići ni pojavljivati se na
subotnjem bogoslužju (usp. Mk 5, 34). Ovdje se ne radi o teoretskoj vjeri u
Boga jedinoga, nego o vjeri u Isusa. Bartimej je vjerovao da Bog po Isusu
ozdravlja i ta ga je vjera "spasila", u smislu: povratila mu tjelesni
i duhovni vid. Iako mu Isus daje slobodu da ide svojim putem, Bartimej
"odmah progleda i uputi se za njim!" (r. 52). Prema Markovu evanđelju
Isus je na dugom putovanju koje se prvi puta spominje u 8,22 prilikom Isusova
dolaska u Bestsaidu a završit će mesijanskim ulaskom u Jeruzalem i izgonom
trgovaca iz hrama. Bartimej se pridružuje Isusu na putu u Jeruzalem što daje
naslutiti da mu se pridružuje u muci koja ima početi u Jeruzalemu. Doživjet će
Isusa pod križem i u ukazanjima nakon uskrsnuća. Tada će njegova vjera u Sina
Davidova biti cjelovita.
S Bartimejem želimo rasti u vjeri, jer nije dovoljno vjerovati u Isusa
čudotvorca. Učenik je onaj koji pristaje uz Isusa i pod križem.
|
Duhovnost 
