|
Stranica 8 od 10
O ODREĐENJU ČOVJEKA: SLUŽBA BOGU I SLUŽBA SVIJETU
Bogu služiti znači vladati!
Taština, taština, i sve je taština, osim Boga ljubiti i Njemu jedinomu služiti.
1. Služba Bogu
Mi moramo Bogu služiti. To je jedino sredstvo, da postignemo svoj visoki i uzvišeni cilj, za koji smo svi mi stvoreni. Nijedan razumni čovjek ne može o ovoj istini sumnjati. No odakle dolazi, da tako malo kršćana ozbiljno uzimlje službu Bogu, i da je većina njih sramotno zanemaruje? To je stoga, što se općenito službu Bogu smatra za vrlo tešku stvar, koja se malo isplaćuje. Zato se nema volje time započeti, i ako se započelo, manjka srčanosti, snaga i ustrajnost, za izdržati u tome do kraja. Tako biva veliki dio današnjih kršćana obeshrabljen i odvraćen od službe Bogu. Umjesto da slušaju utješne riječi božanskog Spasitelja, koji nas uvjerava: «Jaram je moj sladak i breme je moje lagano» (Mt.11,30), oni priklanjaju svoje uho varavim mrmljanjima svijeta i dadu se zavesti i srušiti u vremenitu i vječnu nesreću. Kako žalosno zasljepljenje!
***
A ipak bi bilo tako lako Bogu služiti. Mi ne trebamo u svom životu ništa mijenjati – izuzevši grijeh. Taj moramo svakako odstraniti, jer se on ne podnosi sa službom Bogu. Inače ostaje sve po starome, život teče svojim običnim tokom dalje. No on nije teži, nego lakši. Mi činimo sve bolje, što činimo, mi smo marljiviji i pažljiviji u ispunjavanju naših staleških dužnosti, mi smo blaži i prijazniji, umjereniji kod svojih obroka, suzdržljiviji kod svojih sudova… jednom riječi, ako se predamo službi Bogu, sva naša djela dobivaju na vrijednosti i dostojanstvu, mi radimo plemenitije, uzvišenije i jednog kršćanina dostojnije.
Mjesto da nas častohlepno ili obzir na zemaljski dobitak potiče na marljivu djelatnost, mi radimo, da se Bogu svidimo, i trpimo, da božanskom Veličanstvu nadoknadimo uvrede zbog mnogih naših grijeha. Jedan katolički kršćanin, koji pozna svoju religiju i po njezinim propisima redi, posvećuje sva svoja djela, a na njima samima ništa stoga ne treba mijenjati. Da više ništa ne čini, nego bi činio inače, pretvara on namjerom i dobrom nakanom svoj inače posve slični dnevni posao u izvor, iz kojega obilno teče zasluga za vječnost.
***
Onaj, koji ima sreću, da se uz Boga prislonio, već je na ovom svijetu sretniji, nego svjetski ljudi sa svim svojim užicima.
***
O kako sretan bi mogao biti kršćanin već na ovoj zemlji, kad bi on poznao svoju sv. religiju, i kad bi dao malo truda, da održava, što mu ona nalaže, kad bi uzeo dobra, koja mu ona za drugi život na raspolaganje stavlja!
***
Da, moja draga braćo, još jedanput vam kažem: jedan kršćanin koji spozna, svoju religiju i nju izvršuje, daje svim svojim djelima, pa i svakodnevnim i običnim poslovima, visoku vrijednost. Da li biste ikad vjerovali, da je tako lako i slatko Bogu služiti? O, kad bismo ipak imali sreću i milost, da to spoznamo, dok još za nas ima vremena! Kako gorko razočarenje čeka slijepce u času smrti, kada oni – tada prekasno – kod svijetla smrtne svijeće uvide, da bi oni svojim kratkim i mukotrpnim životom bili mogli zadobiti vječno blaženstvo, a ovako su oni svoje vrijeme beskorisno potrošili i izgubili, a da nisu time ništa postigli, a da nisu na zemlji niti jedan jedini dan bili sretni!
***
Kolika razlika između onoga, koji umire, a kako zlo je živio, i onoga, koji umire, poslije kako je ovdje na zemlji dobro živio! Onaj je stekao nebo kao svoju baštinu, sve njegove borbe i trpljenja su sada pri kraju, njegova pak sreća, koja mu se već posve blizu primaknula, počet će, a da se nikad ne završi. No za drugoga, koji je službu Bogu prezreo i zato službu svijetu odabrao, sada je sve izgubio. I osim toga nije on na zemlji nikada mogao postići ono, čemu se nadao, za čim je težio i što je želio. On je nezadovoljan i nesretan proživio svoje zemaljske dane i umire sada u očaju, jer pred sobom ništa drugo ne vidi, nego vječnu osudu. Kolike li razlike!
***
Kojeg li bolnog kajanja u času smrti, kad vidimo, da bismo bili zadobili nebo, kad bismo se bili predali u službu Bogu, a da ne bismo nešto drugo bili činili, nego što smo činili. O, koja li nesreća za onoga, koji će spadati u broj ovih slijepaca!
***
U službi Bogu ima svakako više radosti, nego u službi svijetu.
Sveci su nam rekli, i njihov je život potvrdio, da je nemoguće, da netko napusti službu Bogu i služi svijetu i za njegovim užicima trči, kad je jedanput okusio slatkoće i utjehe, koje se nalaze u službi Bogu.
Zaista, tko bi htio da znade nešto o službi Bogu, kad bi kod toga morao uzeti na sebe toliko trpljenja i briga, suprotivština i žalosti, kao u službi svijetu?
Služba Bogu je najsigurniji, da jedino utvrdi put, da već na ovom svijetu, barem donekle, sretni budemo. Posve sretni dakako možemo biti jedino u vječnosti s Bogom!
No ako nas ovdje, za vrijeme našeg zemaljskog života, tako mnogo zla taru, dolazi to odatle, što nećemo Bogu da služimo, nego Njegove zapovijedi povrjeđujemo, kako nam i On sam govori: «Ako vi moje zapovjedi vjerno držite, to ću vas ja na svaki način blagosloviti, ali ako ih vi prekršujete, nećete imati blagoslova kod ničega, štogod činite».
***
Sveto Pismo, kao i crkvena povijest i život svetaca svjedoče nam ovu veliku istinu, da nas jedino služba Bogu čini sretnima već na ovom svijetu.
Ako otvorimo svete knjige, naći ćemo, da Bogu služe i sve točno vrše, što im zapovijedi Božje propisuju, da su svi svakako sretniji bili, nego oni, koji o Bogu nisu htjeli ništa znati, jer je posve sigurno, da dragi Bog nikad neće napustiti onoga, koji se trsi, da čini sve, što mu On nalaže.
Ako na ovoj zemlji neku sreću i radost hoćemo imati, koliko se je koliko se je uopće može imati, jedino sredstvo, da se tu sreću pribavimo, jest, da sve činimo, što možemo, da se Bogu svidimo, time da ispunjujemo, što nam On u svojim zapovijedima nalaže.
***
Služba Bogu daje moć i čast pri Bogu. U svim je vremenima Gospodin Bog svoje svete proslavljao čudesima, koja su zadivila svijet.
Stavite jednu armiju od pola milijuna boraca uz jednog mrtvaca, i neka oni upotrijebe svu svoju silu, te proizvedu, da on opet oživi, on neće uskrsnuti. Ali ako jedan čovjek, kojega svijet omalovažuje i prezire, on koji živi u prijateljstvu s Bogom, ovom mrtvacu zapovijeda, da se povrati u život – smjesta ćete ga vidjeti, da on ustaje i hoda. Nebrojeno puta se takvo što dogodilo.
Stavite sve rimske careve, krvave progonitelje kršćana, jednog Nerona, Dominicijana, Kaligulu… uz najmanjega od učenika Isusa Krista – pa ćete vidjeti tko od njih ima više vlasti pred Bogom i tko ima veći ugled kod najvećeg Veličanstva.
Bog hoće da Ga mi ljubimo i samo Njemu služimo. To je naš glavni pisao i jedina zadaća u ovom zemaljskom životu.
Ako nam je Bog, usprkos tako mnogih grijeha, sve do današnjeg dana uzdržao život, učinio je On to zato, jer je htio na nas izliti puninu svojih smilovanja. Što smo veći grešnici, to On više teži za našim spasom, da budemo jednom isto toliki svjedoci, koji će kroz cijelu vječnost slaviti veličinu Njegovih smilovanja nad grješnicima.
***
Bio neki čovjek ne znam kako malen i od svijeta prezren – čim on Bogu služi, on je velik u očima Onoga, koji jedini sve stvari istinito prosuđuje i čija je ocjena jedino važna. O, kakvi ugled pred Bogom i kakvu moć nad Njim ima onaj, koji ga ljubi i Njemu jedinome služi! Dok ga svijet za tako neznatnoga drži, te bi u njegovim očima bio vrijedan, jedino da bude nogama zgažen, odlikuje ga Bog sa najrjeđim i najdragocjenijim darovima.
***
Kako je religija dragocjena stvar za onoga, koji je pozna!
***
Služba Bogu za sve nas je laka. Kad bi se trebalo biti vrlo mudar i naobražen, ili vrlo snažan i bogat zato, da se Bogu može služiti, to bi za vrlo mnoge siromašne, naneobražene i slabe i bolesne ljude služba Bogu bila jedna nemoguća stvar. Ali svi ti zemaljski manjci i slabosti ne čine nikakve zapreke. Ne traži se ni bogatstvo ni učenost, da se uvrstimo u broj sluga Bogu. Naprotiv, veliki zemaljski posjed i učenosti vrlo često su škodljivi, oni čovječju dušu udaljavaju od Boga, mjesto da Mu je približe.
***
Sud Božji i sud svijeta stoje jedan prema drugomu kao vatra i voda. Što svijet visoko cijeni, Bog prezire, i samo poniznima daje On svoju milost.
Promatrajte sve ove bezbožnike i sve ove veličine svijeta sa svom njihovom duhovitošću i svom njihovom mnogovrsnom znanošću! Ah, zašto su sposobni? Upravo za ništa. I zašto to nego samo zato, jer se za službu Bogu nikad nisu brinuli.
Ne smije se to dakako shvatiti tako, kao da prava učenost udaljuje od Boga. To može da bude slučaj samo kod učenosti krive, jednostrane, pogotovo, ako joj se pridruže mnogi moralni negativni faktori, kao oholost… O kako moćan i kako istodobno je sretan onaj, koji svoju religiju pozna i čini, što ona zapovijeda!
***
2. Služba svijetu
Mi ne možemo zajedno služiti Bogu i svijetu. Ne, ne varajmo se, mi moramo sa neizbježnom nužnošću žrtvovati svijet Isusu Kristu, ili pak prinijeti mu žrtvu svega onog, što nam je na zemlji najmilije. Ali što nam svijet može dati, što bi mogli biti uspoređeni s onim, što nam Isus Krist obečaje u nebu? Uostalom, među onima, koji su se svijetu zapisali, nema nijednoga, koji ne bi bio od njega prevaren i u času smrti ne bi morao okajavati svoj izbor.
Na ovoj zemlji čovjek može biti samo nesretan, osim da se Bogu prikloni. Nikad ne idemo mi sa svijetom složno, ako hoćemo da svoju dušu spasimo za vječnost. Mi mu moramo navijestiti neprestani rat, ako hoćemo da Bogu služimo. To su učinili svi sveti. Ili se odreći neba, ili otkazati svijetu, - sredine nema -. O kako žalostan život vode oni kršćani, koji bi htjeli pripadati svijetu, a da službu Bogu ne napuste!
***
Svaki dan kažemo mi svijetu zbogom. Mi smo kao putnik, koji uživa ljepotu krajeva, mora ih već ostaviti. Jednako je i sa dobrima i radostima ovog svijeta, na kojima mi toliko visimo. Napokon prispijemo na obalu vječnosti koja, kao zapjenjeno more sve proguta i povuče u svoje dubine.
***
Ali mi svoju plaću i svoju sreću očekujemo samo od Boga, zašto onda svijet ljubimo? Zašto nismo obećali, da ćemo svijet mrziti i prezirati, da jedino Krista slijedimo, noseći križ svoj u sve dane svoga života?
***
Ako vi hoćete Bogu služiti, morate svijet izbjegavati, inače ćete misliti i raditi kao svijet i naći ćete se među onima, koji su od Boga odbačeni.
Sa ljudima, koji svjetski misle, mi primamo duh svijeta i gubimo duh Božji. To nas vuče u jedan bezdan grijeha, a da toga nismo svjesni i ne opažamo.
***
Ne zaboravimo nikad ovih velikih istina: da je naš život samo jedan san, da nas smrt neprekidno proganja i da je ona već posve blizu nas i skoro će nas dostići, da ćemo mi jednog dana biti vrlo strogo suđeni i da će poslije toga suda naša sudbina biti zauvijek odlučna.
***
Ako nas koji čovjek jedanput prevari, kažemo: mi mu se više ne povjeravamo, i pravo tada činimo, svijet nas vara neprestano – pa ipak ga ljubimo.
***
Trudi se, koliko možeš da uhvatiš malo zemaljske sreće, ti nećeš mnogo postići. S kojegod strane promatraš, što činiš za svijet, sve to pada teže na tvoja leđa, nego ono, što činiš, da se Bogu svidiš i svoju dušu da spasiš… Kad bi ti za Boga činio, što činiš za svijet, ti bi bio svetac.
***
Gledajte jednu kuću, u kojoj svi samo za Boga žive! Zar nije to jedan mali raj? I njezinim stanovnicima u svim okolnostima bolje ide, nego grješnicima, makar oni neko vrijeme na oko i sretni bili.
***
Ako hoćete da vas dragi Bog sa milostima i svakovrsnim blagoslovom obaspe, trudite se, da svu svoju brigu upotrijebite na službu i točno vršenje Njegovih zapovjedi, i sve će dobro ići.
***
Tražite prije svega kraljevstvo Božje, tj. Vršite vjerno Njegove zapovijedi, a sve će vam drugo biti u obilju dano. (Mt.25-33). Što hoćemo time kazati? Da jednom kršćaninu nikad neće manjkati ono, što mu je potrebno za tijelo, ako on nastoji oko toga, da se Bogu svidi i svoju dušu spasi.
***
Hoćete li, da iskusite veličinu dobrote Božje prema njegovim stvorenjima? Pobrinite se, da ispravno vršite vjerno njegove zapovijedi, i vi ćete biti iznenađeni, kad budete vidjeli, koliko je dragi Bog zabrinut za one, koji ništa drugo ne traže, nego da se njemu svide.
***
Dobri i revni kršćani, koji kao svoj glavni posao na zemlji smatraju, da žive za Boga i svoju dušu da spase, uvijek su sretni i zadovoljni, makar ih slijepi svijet drži za vrlo nesretne. U svim njihovim problemima ostaju u njima uvijek unutarnji mir, i oni usred svojih nevolja uživaju slatki predokus nebeskoga blaženstva.
Zli pak i ravnodušni kršćani, koji su Boga ostavili, ne brinu se za službu Njemu i za svoje neumrle duše, uvijek su nesretni, nezadovoljni i vrijedni žaljenja. Oni traže mir, a ne nalaze ga, jagme se za užicima, a ipak ne bivaju zasićeni, oni su dosta često već na ovom svijetu strašno nevoljeni i bit će takvi kroz cijelu vječnost.
***
O moja draga djeco, kako je ipak žalosno stanje svijeta, ne samo kod pogana, koji Boga ne poznaju, nego i kod kršćana, koji bi Ga morali spoznati i ljubiti. Ali oni toga ne čine. Tri četvrtine svih kršćana se brine i trudi samo za zemaljsko, za svoje bijedno, lomno i trošno tijelo, koje će se doskora raspasti u prah. Na svoju neumrlu dušu oni ne misle, i posve ih hladnim ostavlja, što će od njih jednom biti, kada se sruši bijedno tijelo, u kojoj ona stanuje. I kako brzo može da se to dogodi! Danas još vidite jednog čovjeka u punom zdravlju, sa glavom punom ponosnih planova za budućnost – a već sutra je on hrpica zemlje, koju je rijeka života odnijela u ocean vječnosti, šaka puna praha, koji je vjetar raznio.
***
Vi ste često vidjeli, kako jaki vjetar zakovitla prah sa ceste i sa sobom nosi. Jedan čas samo plešu ova od vjetra pokrenuta zrnca pijeska i prašine, tada iščeznu. Vidite, tako su ljudi! Mi smo svi imali roditelje, braću, sestre… gdje su sada? Bura života ih je uzvitlala i sa sobom ponijela. Oni su bili zrnca pijeska i prašine, drugo ništa. I mi sami nismo ništa drugo, i mi ćemo doskora ići istim putem, kojim su oni pošli. Ali naša duša ostaje, jer ona je neumrla i nerazoriva. No kakva će biti njezina sudbina u vječnosti? Tu su samo dvije mogućnosti: ili vječno blaženstvo u nebu – ili vječno nesretan u paklu. Promisli te to dobro, dok je još vremena!
|
Knjige 
