|
Stranica 7 od 10
LJUBAV PREMA BOGU I BLIŽNJEMU I DJELA MILOSRĐA
«Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom pameti svojom i svom snagom svojom! Ovo je prva zapovijed. Druga je ova: Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe! Druge zapovijedi od ovih nema».
(Marko 12.3-31)
Ljubav prema Bogu
Sva sreća čovjeka na zemlji sadržana je u tri čina: vjere, ufanja, ljubavi.
Po vjeri držimo za istinu ono, što je Bog objavio i obećao. Mi vjerujemo, da ćemo mi jednom Njega, najviše dobro, licem u lice gledati, da ćemo Ga posjedovati i da ćemo vječno u Njegovom društvu živjeti.
Po ufanju očekujemo mi ostvarenje svega onoga, što nam je On obećao. Mi se ufamo, da će nam On, pravedni Gospodar, jednom naplatiti naša dobra djela, sve naše dobre misli i sve naše dobre i svete želje. Kamo radi naše slabosti ne stigne činiti, tamo uzima Bog u obzir i same naše želje, da ih svojom beskrajnom darežljivošću naplati.
Što nam još više treba, da nas već na ovom svijetu učini zadovoljnima i sretnima?
***
Tražite prijateljstvo Božje, i vi ste svoju sreću našli.
***
Ništa nije ovdje trajno i stalno, osim Boga ljubiti, ništa, baš ništa. Ako promatramo svoj život – on prolazi brzo. Sreća – ona se razbija kao staklo. Zdravlje – ono biva od mnogobrojnih neprijatelja napadano i na koncu razoreno. Dobar glas – u njega diraju klevetnici i zli jezici. Mi brzinom vjetra hrlimo kroz život, u susret grobu. Sve prolazi jurišnim korakom, mali i veliki događaji pretiču jedni druge, i na koncu ne ostane ništa, osim ljubiti Boga i Njemu jedinom služiti.
O moj Bože, kako su mnogi daleko od Tebe oni, koji svoje srce i svoje sklonosti vješaju na prolazne stvari! Oni se jagme za njima i uz njih se prilijepe, jer ih u svojoj sljepoći previsoko ocjenjuju i previše ljube. Ali ova ljubav prema stvorenim stvarima je nerazumna, koje nas tjera, da prolazna dobra ovoga svijeta više cijenimo i ljubimo, nego vječnog, neprolaznog Boga. Stoga dolazi do toga, da grješnici i nevjernici nikad nisu zadovoljni i nikakva mira ne mogu naći. Njihova nutrina ne zna, što je pravi i smireni odmor, nego se u njoj uvijek sve uzduž i popreko kovitla. O, kolika bijeda!
***
Boga ljubiti – kako lijepo je to! To ćemo shvatiti onda, kad budemo u nebu. Molitva pomaže k tome, jer ona je uzdignuće k Bogu.
***
Ima dakako takvih, koji Boga ne ljube, koji Mu se ne mole, i kojima unatoč toga ide dobro ovdje na zemlji. To je jedan kao znak, uz ono veliko zlo oni su ipak i nešto dobro učinili. Za ovo ih dobri Bog naplaćuje u ovom životu.
***
Običajna je uzrečica: «koga Bog miluje, onoga i kara». To drugim riječima znači: Kušnje, koje Bog šalje onima, koje ljubi, nisu kazne, nego milosti.
Sva se naša sreća nalazi i nalazit se može samo u ljubavi prema Bogu. Ako mi dakle Boga ne ljubimo, bit ćemo uvijek nesretni i ako mi neke utjehe i radosti u svojim trpljenjima hoćemo imati, to ćemo ih jedino u ljubavi prema Bogu naći.
***
Sveci uspoređuju ljubav s ružom, koja je među svim cvijetovima najljepša i vrlo mili miris daje od sebe. Tomu slična, kažu oni je ljubav, najljepša među svim krepostima, njezin se miris penje do Božjeg prijestolja.
***
Gledajte, moja draga djeco, vjerni se čovjek, dobri kršćanin, na trijumfalnim kolima vozi kroz život, prema svom vječnom cilju – nebu. Ta su kola okićena vijencima, vuku ih anđeli, a upravlja njima Gospodin i Spasitelj naš Isus Krist.
***
Grešnici pak upregnuti su na bijedna kolica života, đavao sjedi na boku i neprekidno ih sa udarcima biča tjera naprijed.
***
Kad nam dragi Bog zapovijeda, da Ga ljubimo i da Mu se klanjamo, to On čini zato, da nas prisili, da budemo sretni. Pošto dragi Bog hoće samo našu sreću, ovdje i u vječnosti, to On znade i to, da se ona nalazi samo u ljubavi prema Njemu, i da svi, koji traže svoju sreću izvan Njega, nikad je neće naći.
***
Naše je tijelo posuda sramote i puno slabosti i nedostataka. Ono je od početka određeno za smrt i raspadanje, ono će prije ili kasnije biti hrana crvima, drugo ništa.
A ipak upotrjebljujemo mi sav mogući trud i brigu, da njega uzdržimo i njegovim željama udovoljavamo. No svoju besmrtnu dušu, koja je tako velika, da izvan Boga nema ništa većega, upravo ništa, puštamo mi, da skapa od gladi i zakržlja. I ovako nerazumno radimo mi, premda bismo morali uvidjeti i spoznati, da nas Bog u prekomjernosti svoje ljubavi nije izjednačio sa životinjama, nego nas je stvorio na svoju sliku i priliku. O kako velik i odličan je čovjek, a kako malenim i neznatnim on sam sebe ocjenjuje!
***
Mi moramo dragoga Boga ljubiti, ne samo kao sami sebe, nego još više, nego sami sebe, i moramo biti pripravni, za Nj i život svoj dati.
***
Ljubav podupire vjeru i daje joj život, bez ljubavi je ona mrtva. Ufanje, kao i vjera, je slabunjava krepost, koja bez ljubavi neće dugo trajati.
***
Mi moramo sve svoje brige i sve pokrete svoga srca na to upraviti, da u svemu, što činimo, za ničim drugim ne idemo i ništa drugo ne tražimo, nego samo Boga, inače će naš život proći u uzaludnim nastojanjima, da nađemo sreću, koje nikad nećemo naći.
***
Ljubavlju jednog Boga je čovjek pozvan u život, i on ne može živjeti bez ljubavi. On mora ljubiti. Ili ljubi on Boga, ili ljubi sebe i svijet. Ako se on u svojoj sljepoći prevari u izboru i u predmetu svoje ljubavi, gdje leži uzrok ovako kobne zablude? – Uzrok je u manjku vjere.
Ako netko nema vjere, on je slijep. Gdje nema vida, ne može biti ni spoznaje, a gdje nema spoznaje, ne može biti ni ljubavi. Tko dakle radi svoje duševne sljepoće ne vidi Boga, on Ga niti ne spoznaje i stoga ne ljubi. Mjesto Njega ljubi on sebe i sve, što mu se u vidljivom svijetu sviđa i prija njegovim strastima. On vješa svoje srce na mnoštvo ispraznih, prolaznih stvari, koje nisu ništa, zvuk i dim, i brzo iščeznu: zvuk se izgubi, a dim se raziđe u zraku.
***
Tko nema vjere, ne može spoznati istine. On si ne može stvoriti predodžbe o vječnim dobrima, on vidi i spoznaje samo zemaljske stvari, koje su samo pjena i laž. Komu manjka vjera, taj oskudijeva i na svijetu, on luta kao slijepac kroz gustu maglu zemaljskog života. Kad bi svijetlo vjere osvjetljavalo put njegova života, to bi on vrlo brzo morao uvidjeti, da je sve, što on ovdje ljubi i traži izvan Boga, njemu štetno i ništa drugo ne može donijeti, nego vječnu smrt.
Ovakvo vrludanje po tmini jest zaista već pred okus pakla.
***
Dok vi svoga Boga ne ljubite, nećete nikad biti zadovoljni, sve će vas pritiskivati, sve će vas ozlovoljavati, no čim vi Boga uzljubite, naći ćete svoj mir i sretni život imati.
***
Ima ih mnogo, koji misle, da ljube Boga, i nastoje sami sebe o tom uvjeriti, no kad ih Bog stavi na kušnju, kako malo ih je, koji imaju sreću, da kušnju podnesu!
***
Kad budemo jednom u nebu, tada će prestati vjera, jer ona će prijeći u blaženo gledanje. I ufanje više neće biti potrebno, jer mi ćemo tada biti u posjedu svega onoga, čemu smo se na zemlji, prosvijetljeni svijetlom vjere, nadali i za čim smo čeznuli. Guste magle, koje su pokrivale put našeg života, razišle su se. Tama, koja je zamračivala naš razum, uzmaknula je pred svjetlom. Mi se tada ne trebamo ničemu više nadati, jer ćemo sve imati. Nitko se ne nada, da će naći nekakvo blago, koje već ima.
Ali ljubav ostaje. O, kako slatka će ona biti u savršenosti vječnog života! O, kako ćemo se kroz cijelu vječnost na njoj napajati! Kako ćemo moći uroniti u ovaj bezdan božanske ljubavi, u beskrajnu ljubav božanskog Srca Isusova!
***
Ali već i na ovom svijetu je ljubav prema Bogu pred okus neba. Kad bismo je mogli razumjeti i osjetiti, o kako sretni bismo bili! Što nas i na ovom svijetu čini nezadovoljnima i nesretnima, to je jedino i samo grijeh, ili drugim riječima, manjak u vjeri, ufanju, ljubavi.
***
Kolika sreća za jedan stvor, da on može biti darežljiv prema svom Stvoritelju, svojem Bogu i Otkupitelju! Ne samo bogati mogu Bogu nešto darovati, nego svi kršćani, i oni najsiromašniji. Mi ne posjedujemo svi zemaljskih dobara, da ih možemo Isusu Kristu darovati u osobi siromaha, ali svi mi imamo srce, i upravo na ovaj dar je On najljubomorniji, ono je vrhunac svega, što On od nas traži.
***
«Moj Bože, ja Ti darujem svoje srce» - tako mnogi kažu, no nije dosta, ovo samo reći. Treba za ovo pružiti Bogu dokaze, u tome, što možemo svaki dan za Boga učiniti, jer nam danas, kad ne bismo imali prilike i obaveze, da Bogu koju malu žrtvu prinesemo, bilo da Ga ne vrijeđamo, ili bilo kojim načinom pokazati da Ga ljubimo i poštujemo.
***
Najbolji dokaz, koji mi možemo pružiti Bogu, da Ga ljubimo, jest: da za Njega trpimo. Jer kad bismo mi htjeli pravo promatrati, što je sve On za nas pretrpio, to ne bismo mogli drugo, nego da sva trpljenja, progonstva, bolesti, siromaštvo iz ljubavi prema Njemu strpljivo podnosimo.
***
Evo, što znači, Bogu se svidjeti, što znači, Njega ljubiti: znači – boriti se, odvažno sve napasti odbijati.
***
Ako mi tri božanske kreposti probudimo, ako mi Bogu ovako govorimo: «O, moj Bože, ja vjerujem! Ja vjerujem čvrsto i nepokolebljivo, bez i najmanje sumnje…» i ako onda nastojimo oko toga, da nas posve prožme sadržaj i značenje ovih riječi: »Ja vjerujem čvrsto, da si Ti svuda prisutan, da Ti mene vidiš, i da ću i ja jednom Tebe gledat, i da ću ući u uživanje svih dobara, što si ih obećao onima, koji Tebe ljube… Moj Bože, je se ufam, da ćeš Ti mene jednom nagraditi za sve, što sam ovdje za Tebe učiniti i pretrpio… Moj Bože, ja Te ljubim od svega srca… «O kako silan i moćan bio bi jedan ovakav čin vjere, koji je ujedno i čin ljubavi! On bi dostajao, da nas učini sretnima na ovom svijetu i blaženima u drugom.
(Kadgod molimo apostolsko Vjerovanje, imamo lijepu priliku, da probuđujemo u sebi čina vjere, ufanja, ljubavi i zahvalnosti na svemu, što nam je Utjelovljeni Božji Sin objavio, o čemu nas je poučio i što je za nas učinio. Ako hoćemo ove čine još i da pojačamo, dodajmo i čin naknade: da ih probuđujemo mjesto onih, koji u Božjeg Sina ne vjeruju, u Njega se ne ufaju i ne ljube Ga. Ovakvo moljenje odgovara zapravo i svrsi apostolskog Vjerovanja. Uzvišeniji čin i osjećaji ne mogu se zamisliti niti u molitvi sv. Krunice, kroz sva Otajstva. Opaska prevodiocu.)
***
Kad bismo bili sposobni, da spoznamo veličinu naše sreće, koja se sastoji u tom, da mi Boga ljubiti smijemo, mi bismo od miline i zanosa bili kao ukočeni.
***
Kad bi jedan velikan ove zemlje, na primjer jedan knez, jedan kralj ili car najzadnjega od svojih podanika pozvao k sebi i ovako im rekao: «Ja hoću da te učinim sretnim. Ti smiješ od sada uvijek kod mene ostati i možeš nad svim mojim dobrima biti moj suvlasnik i uživati ih… uz jedini uvjet, da mi ti u ničemu, što je pravedno, ne uskratiš svoj posluh». – O koju brigu i kakvu revnost bi ovaj podanik upotrijebio, da svim pravednim željama svoga gospodara udovolji i njega na nikoji način ne ožalosti… No dobro, Bog, najveći i najodlićniji od svih gospodara na nebu i na zemlji, čini nama isti prijedlog… Pa ipak, kako malo ih ima, koji mare za Njegovo prijateljstvo! Njegovim se obećanjima ne predaje nikakva važnost, niti ikakvo značenje. O koliku štetu time nanosimo samima sebi! Kako će nam se jednom oči otvoriti!… A tada će biti prekasno.
***
Kako utješno je, da mi možemo Boga i bližnjega ljubiti, a da ne moramo biti ni učeni ni bogati! Mi imamo srce, i to nam je za ovu ljubav dosta.
O Bože, daj nam vjeru, i mi ćemo Te cijelim srcem ljubiti!
***
Sv. Ivan Zlatousti veli, da su tri stvari vrijedne ljubavi, koje ljudska srca sile na ljubav: ljepota, dobrota i ljubav. «No dobro, dodaje isti svetac: «Bog posjeduje sva ova tri svojstva u najvišem stepenu».
Sv. Terezija pripovijeda nam, da se je njoj često prikazao Gospodin i Spasitelj Isus Krist, ali nijedan čovjek ne bi bio nikada sposoban, da stvori pojam o neopisivoj ljepoti, u kojoj je Gospodin zasjao.
No recite mi, draga moja braćo, kad bismo imali sreću, da stvorimo pojam o beskrajnoj ljepoti Božjoj, jeli bi tada bilo zaista još moguće, da Ga ne ljubimo? – Ne! Ali mi smo slijepi. Jer mi svoje oči i svoje srce i sve svoje misli i težnje neprestano upravljamo prema dolje, prema prolaznim stvarima ovoga svijeta, nismo sposobni, da se bavimo božanskim stvarima, koje bi nas plemenile i k Bogu dizale, koje bi nam pokazivale Njegove savršenosti i činile, da naše srce usplamti ljubavlju prema Njemu.
«O stara, a ipak uvijek nova ljepoto», uzviknuo je sv. Augustin, «kasno sam Te uzljubio»… Ali mi, nikada nećemo doći do toga, da Boga ljubimo i u uživanju vječne ljepote da se radujemo, ako već ovdje na zemlji time ne započnemo. Kako sretan bi nam mogao biti život, kad bismo ga htjeli smatrati kao pripravu za nebo!
***
Ljubav je nama isto tako potrebna, da se svidimo Bogu i sva svoja djela učinimo zaslužnima, kao što je naša duša potrebna tijelu, da ga oživljuje. Jedan čovjek, koji nema u srcu ljubavi, jest tijelo bez duše.
***
Dragi će nas Bog ljubiti onako, kako i mi Njega ljubimo, tj. Ako mi Njega vrlo ljubimo, to će i On nas vrlo ljubiti. To bi nas trebalo poticati, da Boga ljubimo, koliko više možemo i sposobni smo, da Ga ljubimo.
***
O kad bismo jednom mogli shvatiti, kako sretan je onaj, koji dragoga Boga ljubi, mi bismo dan i noć plakali nad tim, što smo tako dugo bili ove sreće lišeni.
***
Možemo li na ovom svijetu imati veću sreću, nego od dragoga Boga biti ljubljeni?
2. Ljubav prema bližnjemu
Ljubav prema bližnjemu je tako općenita, tako velika i važna dužnost, da je naš Gospodin Isus Krist učinio iz nje zapovijed, koju je nazvao svojom. A učinio je On to u najozbiljnijoj i najsvečanijoj uri svoga zemaljskog života, kod posljednje večere, neposredno prije svoje gorke muke i smrti: «Novu vam zapovijed dajem, da ljubite jedan drugoga, kao što sam ja ljubio vas, da se i vi ljubite među sobom. Po tome će svi poznati, da ste moji učenici, ako imate ljubav među sobom (Iv.13,34,35). – «Ovo je moja zapovijed, da se ljubite među sobom, kao što sam ja ljubio vas.» (Iv.15,12). «Ovo vam zapovijedam, da se ljubite među sobom.» (Iv.15,17)
I On je ovu svoju zapovijed stvorio neposredno iza velike prve zapovijedi, koja glasi: «Ljubi Gospodina Boga svoga cijelim srcem svojim, cijelom dušom svojom, cijelom mišlju svojom i cijelom snagom svojom». I On nam kaže povrh toga, da su cijeli zakon i proroci uključeni u ovoj zapovijedi, kojom nam On zapovijeda, da ljubimo našeg bližnjega.
***
Ako mi hoćemo da budemo pravi kršćani, moramo mi ovu dužnost ljubavi prema bližnjemu uvijek smatrati kao najopćenitiji, najpotrebniji i najbitniji dio naše religije. Od njezinoga izvršenja ovisi naš vijećni spas, jer ako mi ovu zapovijed vjerno izvršavamo, ispunjamo mi ujedno i sve druge. Sv. apostol Pavao kaže nam, da nam druge zapovijedi zabranjuju, počiniti preljub, krađu nepravednost i krivu prisegu položiti. Ako mi bližnjega ljubimo, zaista ćemo se čuvati, da ikoju od ovih navedenih zloća počinimo, jer sve one nanose našem bližnjemu štetu i nepravdu. Ljubav prema bližnjemu ne može trpjeti, da mi ovako naopako radimo.
***
Ne zaboravite nikada, dokle god vi bližnjega svoga ne ljubite, nego ga dapače mrzite, da je Božja srdžba protiv vas, ako biste vi u takvom stanju naglo umrli, Bog bi vas bacio u pakao.
***
Tko ima pravu ljubav prema bližnjemu, ne vidi na bratu svom njegovih pogrešaka, nego samo potrebu, da mu pomogne i, pod svaku cijenu njegovu dušu spasi.
***
S drugim krepostima možemo mi biti još na putu u pakao, ali se ljubavlju prema bližnjemu, koja obuhvaća sve ljude, koja pred nikim ne bježi, koja ljubi neprijatelje, kao i prijatelje… tko takvu ljubav posjeduje, taj je siguran, da je nebo za njega.
***
Ljubav prema bližnjemu je kraljevski plašt, kojim pokrivamo pogreške subraće i nikad ne dozvoljavamo mišljenje, da smo bolji od njih.
***
Možemo reći, da je jedna kuća, koja daje milostinju, nikad neće osušiti. Bog bi prije učinio čudo, nego to dopustio.
***
Možemo reći, da davanje milostinje sva naša druga dobra djela nadmašuje, jer čovjek, koji izvršava ljubav prema bližnjemu, obično posjeduje i sve druge kreposti.
***
Jedna kuća, koja izvršava ljubav prema bližnjemu, neće nikad osiromašiti. Oni pak, koji su tvrdi prema siromasima, propast će sa svojim bogatstvom.
***
Ima stanovita vrsta pobožnih ljudi, koji izvana s drugima vrše sve čine religije, ali u nutrini su tvrdi kao kamen i nemaju nikakve ljubavi prema bližnjemu. To nije prava pobožnost. Kad bi netko bio tako svet, da bi i čudesa mogao činiti, ali ne bi imao ljubavi prema bližnjemu, ne bi mogao ući u nebo.
***
Mi moramo ljubiti svoje neprijatelje. «Oprosti nam duge naše, tako, kako i mi opuštamo našim dužnicima», kako već mi molimo u Očenašu. Sveti i pravedni Bog, koji nutrinu našeg srca vidi i sve njegove najtajnije pokrete ispituje, oprostit će nam samo tada naše grijehe i pogreške, ako mi iz cijelog srca oprostimo onima, koji su nas uvrijedili.
***
Ako vam đavao sugerira misli mržnje protiv vaših neprijatelja, onda imate jedno vrlo dobro, nepogrješivo sredstvo, da ga svladate. U čemu se ono sastoji? Treba se za njih moliti, da se obrate!
***
Promotrimo primjer svetaca. Oni ne podržavaju nikakve mržnje protiv svojih nepravednih progonitelja, oni su mišljenja, da zlo, koje im se nanosi, još nije dostatno, i da bi još više bili zaslužili, kao kaznu za svoje grijehe, kojima su božansko Veličanstvo uvrijedili.
No svjetski ljudi i zli kršćani neće da oproste, oni su osvetljivi i puni mržnje. Što čini Bog s takvima? Mržnju, kojima oni progone svoje bližnje, vraća im. On dvostruko i trostruko. Tko mrzi, poslužuje se s jednim opasnim oružjem, koje svu svoju oštrinu obraća protiv njega samog.
***
Manjak nam ljubavi prema bližnjemu i sva tvrdoća i neprijaznost prema našim bližnjima dolazi od oholosti. Nema ničega, što bi se ljubav toliko opirala, kao oholost. Oholost i ljubav se međusobno ne podnose, kao vatra i voda.
***
Ima ljudi, koji u svojoj zasljepljenosti ispuštaju petu prošnju Očenaša «otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim…» Kad mole Očenaš, jer neće da oproste. Kako će njima suditi Bog, koji čita u njihovim srcima i pozna njihove najtajnije misli?
***
Tko vrši pravu ljubav prema bližnjemu, dolazi sigurno u nebo. No oni, koji misle, da su nešto osobito i već na pola ili cijeli sveci, jer obavljaju mnogo vanjskih pobožnosti, a kod toga ne mare, da ispunjaju veliku zapovijed o ljubavi prema bližnjemu i neprestano su puni ljubomornosti, neprijaznosti i mržnje, ti će na veliki dan posljednjega suda doživjeti gadno razočarenje.
***
Što nam jednu ovako veliku i ozbiljnu dužnost nameće i što nas mora potaknuti, da našeg bližnjeg ljubimo, kao sami sebe, to je prije svega okolnost i promatranje, da smo svi mi od istog Stvoritelja pozvani u život i isto zajedničko podrijetlo imamo. Svi ljudi na svijetu sačinjavaju samo jednu obitelj, kojoj je Otac i Vrhovna Glava Isus Krist. Svako čovječje lice nosi na čelu žig slike i prilike Božje. Mi smo stvoreni i pozvani k jednom zajedničkom cilju, koji se zove: vječno blaženstvo. Mi smo svi skupo otkupljeni cijenom muke i dragocjene Krvi Isusa Krista. Mi se dakle ne možemo ustručavati, da našeg bližnjega ljubimo, a da ne bismo našem Gospodinu i Spasitelju samome nanijeli sramotu.
***
Nema ništa, što bi bilo tako pogodno, da strogog vječnog Suca ublaži i milostivo raspoloži, kao prva ljubav prema bližnjemu, naročito junačka ljubav prema neprijatelju. Čujte jedan primjer!
Jedan čovjek sretne na jednom samotnom mjestu ubojicu jednoga od svojih rođaka. Prva mu je misao bila: «Sada je povoljna prilika, da se osvetim», i već trga mač, da udari. Ovaj drugi padne na koljena i zamoli ga: «Za volju Kristove ljubavi oprosti mi!» Tada čovjek vrati svoj mač u korice i reče: «Jer si me zamolio za volju Kristove ljubavi, opraštam ti.» Već drugo jutro išao je taj čovjek, koji je bio veliki grješnik, mimo jednog raspela. Tada on, taknut od milosti Božje, pogleda prema Raspetome i reče: «Hoćeš li Ti sada i meni oprostiti, kako sam ja oprostio? I on je vidio, kako je božanski Spasitelj svoju glavu nagnuo, u znak, da mu je prošnja uslišana.
***
Mi trebamo svakome da dobro iskazujemo, prema mjeri naših mogućnosti. Treba da slušamo opomenu apostola Pavla, koji nam govori: «Radujte se s onima koji se raduju, i plačite s onima, koji plaču. Budite jedne misli među sobom. Ne težite za visokim stvarima, nego se držite niskih. Ne držite sami sebe mudrim. Nikome ne vraćaj zlo za zlo, nastojite da činite dobra djela pred svim ljudima. Ako je moguće, koliko je od vas, imajte mir sa svim ljudima. Ne osvećujte se sami, ljubazni, nego podajte mjesto srdžbi (Božjoj), jer je pisano: «Moja je osveta, ja ću vratiti», govori Gospodin. Naprotiv, ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, ako je žedan, napoji ga, jer čineći to, ognjeno ugljevlje skupit ćeš na glavu njegovu». (Rim 12,15-20).
***
Isus Krist dao nam je zapovijed ljubavi prema bližnjemu, i prijeti nam kaznom vječne osude, ako je ne izvršujemo. Apostol Pavao kaže nam, da svi mi imamo istu nadu: vječni život, istoga Gospodina i Učitelja, istu vjeru, isto krštenje i istoga Boga, koji je Otac svih ljudi. Mi moramo stoga sve ljude bez razlike ljubiti, kao sami sebe, ako hoćemo da Kristovu zapovijed ispunimo, Njemu se svidimo i svoju dušu spasimo.
***
Mi ne smijemo ništa mrziti, nego đavla, grijehe i same sebe. No bližnjega moramo ljubiti. Pravi kršćanin ljubi sve ljude, dobre, jer su dobri, zle iz samilosti, jer vidi, da Boga vrijeđaju i žive u opasnosti, da izgube vječno blaženstvo. Stoga pravi kršćanin moli za njih i iskazuje im dobročinstva, da time njihovo srce pridobije i vrati ih k Bogu. On vidi u svim ljudima, i u najgorima, neumorne duše, koje su otkupljene dragocjenom Krvlju Isusa Krista. Stoga on neprestano moli za grješnike i ovako govori božanskom Spasitelju: «O moj Bože, ne daj da ove bijedne duše budu zauvijek izgubljene!»
***
Kad sam jednog dana jednom umirućemu, koji nije htio svojim neprijateljima oprostiti, rekao: «Ali, ako ti ne oprostiš, neće Bog ni tebi oprostiti. Zar ti ne ćeš da dođeš u nebo?» - «O dakako», odgovori on, «ali ne zajedno s tim ljudima!» - Kolika li zasljepljenost!
***
Nikakva druga vrsta kršćana nije Bogu tako ugodna, kao oni, koji imaju samilost sa nesretnima: «Blažen, koji gleda na siromaha i zauzima se za oskudnog.»
***
U nebu nema mržnje niti želje za osvetom, nego samo ljubav. A dobre, ponizne duše, koje sve njima nanesene uvrede radi Boga podnose i svojim uvrediteljima za volju Krista opraštaju, one imaju nebo već na ovoj zemlji. Mrzitelji pak i osvetljivi su uvijek nesretni. To im se vidi u očima i sa čela im se može pročitati.
***
Zapovijed ljubavi prema bližnjemu na posve osobit način obvezuje očeve i majke obzirom na njihovu djecu, i to radi odgovornosti, kojom će jedanput morati da o tom polože račun. No nažalost, kako upravo u tome se mnogo griješi! Može li se zaista reći, da roditelji ljube svoju djecu, ako ravnodušno gledaju, kako im ona žive u stanju smrtnog grijeha, daleko od Boga i u neprestanoj opasnosti, da zauvijek propadnu? Kad bi ti zasljepljeni roditelji imali pravu ljubav prema svojoj djeci, oni bi dan i noć plakali i sa suzama k Bogu vapili, da im dade milost obraćenja i vrati ih na put spasa. Ali kako će nastojati oko toga, da svojoj djeci osiguraju vječno blaženstvo, kad u svojoj religioznoj ravnodušnosti ne misle niti na spas svoje vlastite duše?
***
O vi očevi i majke! Kad biste vi bili o tom čvrsto uvjereni, da ste vi od Boga postavljeni za čuvare neumrlih duša svoje djece, koje su otkupljene dragocjenom krvlju Isusa Krista, tada bi bilo nemoguće, da ovako hladno i ravnodušno gledate, kako vam djeca griješe i u svoju vječnu propast trče.
***
Hoćete li čuti, kako stoji sa ljubavlju prema bližnjemu kod današnjih kršćana? Ja ću vam pokazati. Ako žive zajedno dvije osobe, koje imaju jednaki karakter i jednake sklonosti, tada je njihov međusobni odnos još prilično podnosiv, one se na svoj način međusobno vole. Ali ako karakter i sklonost nisu u suglasju, tada nam među njima ni mira ni sloge, tada ne poznaju one bližnjega, niti ikakve obveze za ljubav. Ovi ljudi imaju posve krive pojmove o religiji, oni ljube samo sebe, a na bližnjemu samo ono, što im prija, inače se ne trpe i ne mogu se podnositi. Mora ih se jednog od drugog odijeliti, da svaki za sebe može u miru živjeti. Da, samo se rastavite, vi bijedni licemjeri! Udaljite se jedan od drugoga. Ali neka vam bude i to rečeno, da se vi nikad jedan od drugog ne možete tako daleko udaljiti, kako daleko ste vi sami od Boga. Vaša pobožnost je samo jedna sljeparija. Vi niste nikad svoju svetu religiju i dužnosti, koje vam ona nameće, razumjeli, niti ikad shvatili ljubav prema bližnjemu, koja vam zapovijeda, da čovjeka-brata ljubiti radi Boga i time svoj vlastiti spas polučite.
***
Mi nemamo nijednog drugog sigurnijeg znaka, na kojemu možemo spoznati, da se nalazimo na pravom putu u nebo i da zaista Boga ljubimo, kao ovaj jedan: ako se sa bližnjima podnosimo i njemu dobro iskazujemo, premda se protivi našim prirodnim sklonostima. Ako to činimo, onda se smijemo nadati, da se naša duša nalazi u prijateljstvu s Bogom, i da je naša ljubav prema Bogu i bližnjemu istinska. To je pravilo i uzor, koji je Isus Krist pred nas postavio, i koji su svi sveci slijedili. Ne varajmo se! Nema nijednog drugog puta, koji vodi u nebo, osim ovoga.
Ako vi nećete da izvršujete ljubav prema bližnjemu i ne opraštate svojim neprijateljima, tada je sva vaša pobožnost isprazna i beskorisna. Tada vi možete moliti, pokornička djela obavljati, u crkvu ići i svim javnim pobožnostima prisustvovati, svete sakramente primiti, kakogod često hoćete, pa i svaki dan… ništa vam to neće koristiti, i vi možete sigurnim smatrati, da se vi sa svim svojim takozvanim dobrim djelima, kojima manjka ljubav, nalazite na krivom putu, koji daleko od Boga vodi u vječnu propast.
***
O moj Bože, kako mnogi kršćani umiru u nemilosti i vječno su izgubljeni, jer u svom životu nisu vršili ljubav prema bližnjemu! Bez takve ljubavi nećete vi nikad dragog Boga gledati, nikad u nebo ući. I da vi sve svoje imanje i sva dobra razdijelite onima, koji su vam dobri, da vi svaki dan prisustvujete sv. Misi i svaki se dan pričešćujete, bez ljubavi prema bližnjemu niste vi ništa, nego licemjeri i odbačenici. Nastavite na tom putu dalje, i vi ćete doskora biti u paklu. O, kako rijetko naiđemo na pravu ljubav prema bližnjemu na zemlji!
***
O moja braćo, kad bismo ipak ovu lijepu krepost poznali i znali cijeniti vrijednost, koju ona ima u očima Božjim, s kojom revnošću bismo upotrijebili svaku priliku, da je vršimo, jer ona sve druge kreposti u sebi uključuje i vječnu nam blaženstvo osigurava!
Da vam to dokažem, pripovijedat ću jednu malu povijest.
Živio jednom u jednoj egipatskoj pustinji pustinjak, koji je živio prilično nesavršenim životom, barem na oko i prema sudu svijeta. Usprkos tomu, kad mu se približila smrt, nije on pokazivao nikakva straha pred smrću i pred strogim sudom Božjim, nego je bio posve vedar. Kad je to vidio njegov poglavar, došla mu je misao, da bi takvo bezbrižno raspoloženje uoči smrti moglo biti đavolsko zasljepljenje, pa je pitao umirućega, kako on dolazi do toga, da je u ovoj ozbiljnoj i odlučujućoj uri tako nezabrinut i zadovoljan, on da ipak znade sam, da ima zapravo malo razloga za to, jer njegov život nije bio bez pogrješaka, a pred strogim sudom Božjim da su se i sami sveci bojali.
«Istina je», odgovori na to umirući, «ja nikakvih izvanrednih djela, odnosno, gotovo ništa dobra nisam učinio. Ali ja sam kroz cijeli svoj život nastojao, da onu veliku zapovijed našega Gospodina ispunjujem, da svoga bližnjega ljubim, svim ljudima sam dobro mislio, njihove pogreške strpljivo snosim, njih ispričavam i svima prema silama uslugu činim. To sam je činio uvijek, kadgod mi se za to pružila prilika. Nijednog čovjeka nisam vrijeđao, nijedno zlo govorio, niti želio, nego svima samo dobro. To je sada moja utjeha i moje pouzdanje, i iz toga crpim nadu, da će mi dragi Bog biti milostiv, usprkos mojim mnogim pogreškama, što sam ih počinuo, i mnogih nesavršenosti, što mi još duše drže».
Kad je poglavar čuo ispovijest ove lijepe duše, ganut od iskrenog divljenja i radosno dirnut uzvikao je: «O Bože, kako lijepa i dragocjena je ova krepost u Tvojim očima!» A okrenut prema umirućem, dodao je: «Budi bez brige, dragi brate! Pošto si ti ovu veliku zapovijed ljubavi prema bližnjemu tako vjerno i savjesno ispunjavao, ispunio si zakon. Pođi u miru, o ti sretna dušo, nebo ti je sigurno».
***
Ako vi istražujete život božanskog Spasitelja na zemlji i onaj svih svetaca, to nećete niti jednog jedinog naći, koji ne bi ljubav prema bližnjemu i prema neprijatelju u heroičnom stupnju vršio. Evo gledajte sv. Franju Saleškog, koji nam govori o sebi, kad bi on samo jedno jedino dobročinstvo mogao učiniti, to bi ga prije on iskazao onome koji bi mu nepravdu učinio, nego onomu, koji bi mu iskazao kakvu uslugu.
***
Onaj, koji bi imao sreću, da zaista posjeduje pravu ljubav prema bližnjemu, ovu lijepu i neusporedivu krepost, svakako bi se čuvao, da ne misli zlo o svom čovjeku-subratu. «Ali što», vi ćete reći «ako je njegov karakter posve zao i zloban, ako se uz njega nikako ne može izdržati?» - A tako, vi ne možete uz njega izdržati? A o sebi valjda mislite, da ste sveci, posve bez pogreške? Bijedni slijepci! Jednoga ćete dana vi spoznati, da ste vi svojoj okolini prouzročili, više neugodnosti i jada, nego ona vama.
***
Sva vaša pobožnost je lažna, i sve vaše takozvane kreposti su samo prividnosti, i vi niste ništa drugo nego licemjeri u očima pravednog i svetog Boga, ako vi nemate prave ljubavi prema bližnjemu, t.j. jedne sveobuhvatne ljubavi prema svakomu, prema siromašnima i grješnicima, bolesnima i bogatima i onima koji vam dobro čini i onima koji vas mrze.
***
Iz života starih otaca ima jedna povijest, koja će vam dobro osvijetliti pojam o vrijednosti i zaslužnosti ljubavi prema bližnjemu.
Sv. Serapiona sretne jedan siromah, koji ga zamoli za milostinju. Jer svetac nije imao novac, daruje mu svoj plašt. Skoro poslije toga naiđe jedan drugi, i njemu daruje svoju haljinu. Sad već nije imao ništa, osim knjige Evanđelja, iz koje je danomice običavao nešto čitati. Što je učinio svetac? Prodao je knjigu, i kad je nadošao treći siromah, darovao mu je cijelu svotu, koju je dobio.
Jedan ga učenik zapita, tko ga je tako opljačkao. Svečev je odgovor glasio: «Ljubav prema bližnjemu». «Ali svetu ste knjigu barem trebali zadržati, časni oče», rekao je učenik. «Nipošto», odgovori Serapiona, «time, što sam prodao knjigu Evanđelja i novac dao siromahu, samo sam ispunio, što u Evanđelju stoji napisano, i što sam tako često čitao: «Prodaj sve, što imaš, i daj siromasima, i imat ćeš blago na nebu».
Skoro poslije toga išao je Serapion, u svojoj velikoj ljubavi prema bližnjemu, još jedan korak dalje. On je prodao svu svoju osobnu slobodu i dobrovoljno se učinio robom, a otkupninu je darovao jednoj siromašnoj udovici, da može othranjivati svoju gladnu djecu. On sam bi odveden u ropstvo i dođe k jednom divljem narodu, čijim je postao apostolom. I Bob je blagoslovio njegov rad i napore u naviještanju Evanđelja tako obilno, da je on veliko mnoštvo bijednih pogana obratio.
O lijepe li kreposti ljubavi prema bližnjemu! Kad bismo imali sreću, da je posjedujemo, kako mnogo duša bismo tada doveli Bogu!
Kad je sv. Ivan Milostinjar čuo o ovim junačkim djelima ljubavi sv. Serapiona, rekao je svojim prijateljima: «Ja sam dosada mislio, da sam nešto velika učinio, kad sam sav svoj novac poklonio siromasima. Ali sada uviđam, da nisam još ništa učinio, jer sam samo svoje darove, a ne svoju osobu stavio u službu ljubavi prema bližnjemu.
***
Kad bi dragi Bog htio, svi bi ljudi na zemlji bili jednaki. No, jer je On predvidio, da se tada nitko ne bi drugome podvrgavao, da bi tada svi zapovijedali, a nitko slušao, zato je On u svojoj mudrosti tako uredio, da u svijetu ima siromašnih i bogatih, da oni budu međusobno ovisni i jedni drugima pomažu. Siromašni će svoj vječni cilj postići time, da strpljivo podnose svoje siromaštvo i svojim se prošnjama pred bogatima ponize. No bogati će tako doći do prilike, da se svojih grijeha riješe, ako se siromašnim smiluju i pomognu im, koliko mogu. Na ovaj način mogu obadvije klase ljudi postati blaženi. Ako Bog u jednu ruku od siromašnih zahtjeva, da strpljivo podnose svoj tvrdi udes i ponizno prime milostinju, to On u drugu ruku nameće bogatima strogu obavezu, da svojoj siromašnoj braći pomognu. O izvršenja ove dužnosti ovisi njihov udes u vječnosti. Jao njima ako vide siromaha da oskudijeva, a oni mu ne pruže pomoć!
***
Velika je sreća jednog kršćanina, koji je griješio, da u milostinji ima tako lako i uspješno sredstvo, kojim može božanskoj Pravdi pružiti zadovoljštinu za svoje grijehe i tako izbjegnuti vječnoj osudi i povrh toga na svoju osobu i na svaki svoj posao privući sve moguće blagoslove s neba. O, kako je ipak Bog dobar prema nama, da se s tako malim zadovoljava!
***
S kojegod mi strane promatrali djela ljubavi, njihova nam se vrijednost i zaslužnost prikazuje tako velikom, da mi toga ovdje nikad potpuno nećemo shvatiti. Isto ćemo na dan suda to jasno spoznati. Mi možemo u nekom smislu reći, da ona sva ostala dobra djela nadmašuju, iz jednostavnog razloga, što jedan zaista milosrdan čovjek obično i sve ostale kreposti posjeduje.
***
O lijepe kreposti kršćanske ljubavi prema bližnjemu, kako začudno velika je tvoja moć, da srdžbu Božju ublaži! Ali, kako si malo poznata ljudima današnjeg svijeta, i kako neznatno od njih ocijenjen! To dolazi odatle, što mi previše zemaljski mislimo, samo se svijetom i njegovim prolaznim dobrima bavimo, a vječna smo dobra posve iz oka izgubili. Sveci su posve drukčije mislili o tome, a svetac svetaca, Isus Krist sam, usta vječne Mudrosti, drukčije nas je učio.
***
Već su sveci Staroga Zavjeta poznavali vrijednost milostinje i unaprijed slutili, kako mila će ljubav prema bližnjemu biti budućem Spasitelju. Pobožni Totija ovako izvještava o svom životu i djelovanju u asirskom sužanjstvu: «Moj kruh davao sam gladnima i moje haljine golima i ako sam kojega iz svog naroda vidio mrtva i bačena izvan gradskih zidina, pokopao sam ga.» I svog je sina toplo opominjao na dobrotvornost: «Davaj milostinju od svog imanja. Ne odvrati lica svoga od nijednog siromaha, tada neće Gospodin ni od tebe svoga lica odvratiti. Ako imaš mnogo daj obilno, ako imaš malo nemoj se plašiti, da i od maloga dadeš. Jer ti sam sebi time sabireš bogato blago za dan nevolje. Jer davanje milostinje spašava od smrti i ne da duši, da dođe u tminu. Pouzdanje pred najvišim Bogom daje dobrotvornost svakomu, koji je vrši».
***
Sv. Justin kaže nam: «Kad još nismo imali sreću, da poznamo Spasitelja Isusa Krista, živjeli smo u neprestanoj tjeskobi i brizi, da ne bismo mogli dosta zemaljskih dobara dobiti, ali otkad smo mi Njega upoznali, ni bogatstvo više ne ljubimo. Ako mi još nešto zadržimo, to se događa, samo da našoj braći od toga dademo. I mi živimo sada mnogo sretniji i zadovoljniji, jer samo Boga tražimo».
***
Sv. Ivan, kojemu su njegovi suvremenici radi njegove ljubavi prema siromasima pridodali lijepo ime «Milostinjar», uvjerava nas, da je on uvijek to više primao, što bi više podjeljivao. «Jednog dana», pripovijeda on, «naišao sam na jednog siromaha bez haljine. Ja mu dadoh onu, koju sam na sebi nosio. Odmah sam dobio na dar tako veliku svotu novaca, da bih bio mogao cijelo mnoštvo haljina za to kupiti.»
***
Prvi kršćani smatrali su zemaljska dobra samo kao sredstvo, da svoga Gospodina i Učitelja Isusa Krista u osobi Njegove siromašne braće, koja trpe nevolju, mogu obradovati. U Djelima apostolskim čitamo, da je njihova ljubav prema bližnjemu bila tako velika, te nisu htjeli imati nikakve privatne imovine, nego su sve kao zajedničko dobro smatrali. Mnogi su od njih svoje imanje prodali i novce dali najsiromašnijima.
***
Oni kršćani, koji rado daju milostinju, ne trebaju se bojati dana svjetskog suda. Posve sigurno bit će na taj strašni dan. Prorok Jole taj dan zove danom osvete Gospodnje, danom suda bez smilovanja, strašnim i beznadnim za grješnike.
***
No, što nam trebaju svjedočanstva svetaca i proroka, kad nas Najsvetiji među svetima, naš Gospodin Isus Krist sam, kad govori o posljednjem sudu i opisuje njegove užase, ovako živo opominje na ljubav prema bližnjemu.
«Kad dođe Sin čovječji u slavi svojoj i svi anđeli s njime, onda će sjesti na svoje slavno prijestolje. I sabrat će se pred njim svi narodi. I razlučit će ih jedne od drugih, kao pastir razdvaja ovce od jaraca. I postavit će ovce s desne strane sebi, a jarce s lijeve. Tada će reći kralj onima, što će mu biti s desne strane: «Dođite, blagoslovljeni Oca moga i naslijedite kraljevstvo, koje vam je pripravljeno od postanka svijeta. Jer sam ogladnio, i nahranili ste me, ožednio sam, i napojili ste me. Bio sam gost i primili ste me na konak, gol i obukli ste me, bolestan, i pohodili ste me, u tamnici sam bio, i došli ste k meni. Tada rekoše pravednici: Gospodine, kada smo te vidjeli gladna i nahranili te, žedna i dali ti piti, gola i obukli te… I kralj će im odgovoriti: Zaista vam kažem, što ste god učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili».
***
Ovdje mi vidimo iz jasnih i razumljivih riječi, koje su proizašle iz ustiju vječne Istine, da nam djela ljubavi prema bližnjemu otvaraju nebo. Ali isto tako proizlazi iz riječi Suca Isusa Krista, koje neposredno slijede, da je manjak u ljubavi prema bližnjemu dostatan razlog za osudu.
«Tada će reći i onima, koji će biti s lijeve strane: Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, koji je pripravljen đavlu i njegovim anđelima, jer sam ogladnio, i niste mi dali jesti, ožednio, i niste me napojili. Bio sam gost, i niste me primili na konak, gol, i niste me obukli, bolestan i u tamnici, i niste ne pohodili. Tada će mu odgovoriti i oni: «Gospodine kada smo te vidjeli gladna ili žedna ili gosta ili gola ili bolesna ili u tamnici, i nismo te poslužili? Tada će im odgovoriti: Zaista vam kažem, što god niste učinili jednome od ovih najmanjih, ni meni niste učinili. I ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni». (Mat. 25,31-46)
Vidite iz ovoga, moja braćo, da kod posljednjeg suda ljubav prema bližnjemu dolazi u obzir i da od izvršenja ili neizvršenja ove velike zapovjedi ovisi nebo i pakao naše vječno blaženstvo ili vječna osuda.
***
Ako hoćete da još jednu drugu riječ božanskog Spasitelja o istom predmetu čujete, evo čujte: «Blaženi milosrdni, jer će oni milosrđe postići». (Mt.5,7)
«Nemojte suditi, da ne budete suđeni. Jer kakvim sudom sudite, bit će te suđeni, kakvom mjerom mjerite, vama će se mjeriti. A zašto vidiš trun u oku brata svoga, a grede u oku svome ne vidiš? Ili kako možeš reći bratu svome: Dopusti, da izvadim trun iz oka tvoga, a eto grede u oku tvom? Licemjero, izvadi najprije gredu iz svog oka, pak ćeš onda pogledati, kako da izvadiš trun iz oka brata svoga». (Mt.7,1-5)
***
Još jednom drugom usporedbom pokazuje nam božanski Spasitelj, da nas prava ljubav prema bližnjemu čuva od vječne osude, a manjak ljubavi i tvrdoća srca da vuče za sobom najstrašnije kazne.
«Tada pristupi k njemu Petar i reče: Gospodine, koliko puta, ako sagriješi brat moj protiv mene, da mu oprostim? Do sedam puta? Reče mu Isus: Ne velim ti do sedam puta, nego do sedamdeset sedam puta.
Zato je kraljevstvo nebesko kao kralj, koji odluči da uredi račun sa slugama svojim. I kad započe obračun, dovedoše mu jednog, koji je bio dužan deset tisuća talenata. A jer nije mogao da plati, zapovjedi gospodar njegov, da ga prodaju i njegovu ženu i djecu i sve što je imao, i da mu se plati. Tada sluga pade ničice i moljaše: Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti platiti. A gospodar se smilova tom sluzi, pusti ga i dug mu oprosti, kad izađe onaj sluga, nađe jednog od svojih drugova, koji mu je bio dužan sto dinara, i uhvati ga, stade ga daviti govoreći: Plati, što si dužan! Tada pade pred njega drug njegov i moljaše ga: Strpljenja imaj sa mnom, i platit ću ti. Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu, dok ne plati dug. Vidješe njegovi drugovi, što se dogodilo, vrlo se ožalostiše, i otišavši kazaše gospodaru svome sve, što se dogodilo. Tada ga dozva gospodar njegov i reče mu: Zli slugo, sav sam dug oprostio tebi, jer si me molio. Nije li dakle trebalo, da se i ti smiluješ svom drugu, kako sam se ja tebi smilovao? I razljuti se gospodar njegov i preda ga mučiteljima, dok ne plati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti vama, ako ne oprostite svome bratu od sveg srca.» (Mt.18,21-35)
Iz ove usporedbe možemo vidjeti, kako će Sudac Isus Krist na dan svoje srdžbe s vama postupiti. Ako ste vi bili milostivi i milosrdni prema svojoj subraći, to će te i vi postići milosrđe i spasiti svoju dušu, jer je nemoguće, da milosrdni budu osuđeni. Ako ste pak bili tvrdi i nepristupačni prema svojoj subraći, onda vas čeka vječna kazna.
***
Sv. Ambrozije veli, da je milostinja gotovo kao drugo krštenje i pomirbena žrtva, koja ublažuje Božju srdžbu i daje nam, da kod Gospodina nađemo milost.
***
Što nas posve osobito mora poticati, da prema siromasima budemo dobrotvorni i milosrdni, jest misao, kao što smo upravo vidjeli, da naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist ono dobro, što smo njima iskazali, tako smatra i prihvaća, kao da smo ga bili Njemu samom učinili.
Čitamo u životu sv. Katarine Sionske, da je ona jednog dana jednom siromahu, kojega je na ulici srela, darovala jedinu dragocjenost, koju je još imala, jedno skupo raspelo. Drugi put je darovala jednoj siromašnoj ženi svoju vlastitu haljinu. Nekoliko dana kasnije pokazao joj se Isus i rekao joj, da su Mu ove milostinje bile tako ugodne, da će On njezino raspelo i njezinu haljinu, što ih je ona u ruke siromaha položila, na veliki dan svjetskog suda svim ljudima pokazati.
***
Čujte, kako nas sv. Ivan Zlatousti opominje na ljubav prema bližnjemu: «Moj sine, daj svojem siromašnom, gladnom bratu komad kruha, plaća za to bit će ti nebo. Za ovo, što daješ, bilo to još tako malo, mnogo ćeš dobiti. Daj siromasima neznatno, prolazne darove, i ti ćeš za to dobiti beskrajno vrijedna, vječna dobra. Ti daješ malo zemlje, a osiguravaš time nebo».
***
Sv. Ivan od Križa našao je jednog dana na ulici jednog prosjaka, koji je sav bio pokrit ranama. Taknut od samilosti, digne ga i na svojim leđima odnese u bolnicu, koju je on osnovao. No prije nego ga je položio u krevet, htio mu je oprati noge, ali tada opazi, da mu noge od čavala probodene. Potresen od čuda, pogleda, da vidi prosjakovo lice, i u nebeski lijepim, dirljivim crtama prepozna našeg Gospodina i Spasitelja Isusa Krista, koji se je sakrio pod obličje prosjaka, da ga stavi na kušnju. I Gospodin se udostojao, da svome slugi progovori ove utješne riječi: «Ivane, vrlo mi je milo, da se ti sa tako velikom revnošću zauzimaš za mene u osobi siromaha».
Drugi put nađe on jedno posve iznemoglo dijete, koje se je nalazilo u najbjednijem stanju. On uzme dijete u svoje ruke, da ga odnese u svoju bolnicu. Ali njegov teret mu je postao tako težak, da je kod jednog zdenca stao, da se kojim gutljajem vode okrijepi. Stoga je položio bolesno dijete uza sebe na zemlju. Ali tko će da opiše njegovo začuđenje, kad je ovo ovako na oko bijedno stvorenje poprimilo iznenada mile crta Djeteta Isusa, koji mu je rekao: «Ivane, što ti mojim siromasima činiš, to uzimam je, kao da bi ti to htio meni samom učiniti».
I zaista, usluge ljubavi, što ih mi iskazujemo siromasima, osobito bolesnicima, mile su Bogu tako, da je On češće svoje anđele poslao, da milosrdnom Samaritancu u njegovom svetom poslu pomognu, kao što se je to spomenutom svecu više puta dogodilo.
***
Kad je sv. Franjo Ksaverski na svojim apostolskim putovanjima prolazio kroz Indiju, naišao je na svom putu na jednog nesretnika, koji je sav bio pokriven sa krastama. On mu je dao milostinju. No kad je prošao jedan dio puta dalje, pokajao se, da nije gubavca zagrlio i poljubio, da mu time mnogo jasnije dokaže svoju ljubav i smilovanje nad njegovom nesrećom, nego samom milostinjom. On se radi toga vratio, da nadoknadi ono, što je propustio. Ali on gubavca više nije vidio, jer je iščeznuo, a to je sveca vrlo ražalostilo. Tako će se dogoditi mnogim kršćanima, koji su tako često imali priliku, da u osobi siromaha našem Gospodinu i Spasitelju Isusu Kristu učine dobro, a nisu je iskoristili.
***
Sv. Papa Grgur Veliki običavao je kod svoga stola dvanaestoricu siromaha nahraniti, na čast dvanaest apostola. Jednom je opazio, da za njegovim stolom sjedi trinaest gostiju, mjesto redovitih dvanaest. Upita svog slugu, koji je imao na brizi siromahe, zašto je danas pozvao k stolu njih trinaest, mjesto dvanaest, kako mu je bilo rečeno. «Ali, sveti Oče», odgovori sluga, «samo ih je dvanaest». Sada se Papa obrati na svoju okolinu s istim pitanjem, no svi ga uvjeravahu, da oni vide samo dvanaest siromaha. Nakon svršenog obroka uzme Papa trinaestoga za ruku i odvede ga u svoje odaje. Ovoga je posebno zapamtio, jer mu je radi češće promjene boje na licu pao u oči. Tu na samu ga upita, tko je on. I sada je saznao iz ustiju tobožnjeg siromaha, da je on anđeo, kojega mu je Bog poslao radi posebne zaštite, i koji već mnogo godina boravi u njegovoj blizini i kroz cijeli će njegov život ostati uz njega.
O, kako često se Gospodinu svidjelo, da očitim čudesima posvjedoči, kako mila su mu djela milosrđa! Čujte još slijedeći primjer:
Neki pobožni muž sretne jednog siromaha, i bio je na pogled njegove bijede toliko ganut, da je plakao. Bez promišljanja svukao je svoj kaput i dao ga polugolom prosjaku, koji je od zime drhtao. Nekoliko dana poslije saznao je da je prosjak prodao njegov kaput. Radi toga se ljutio i potužio se u molitvi: «Moj Bože, vidim iz toga, da ja nisam bio vrijedan, da prosjak nosi moj kaput». Tada mu se noću u snu pokazao božanski Spasitelj, držao je u rukama kaput, koji je on poklonio prosjaku, i upitao ga: «Prepoznaješ li ovo, da je to tvoje? Jest, odgovori čovjek, to je kaput, koji sam poklonio prosjaku». Vidiš dakle,» reče Spasitelj, «da ono što si darovao, nije izgubljeno. U mojoj je ruci kaput dobro sačuvan».
***
Kako sretan bi bio svijet, kad bismo bili slobodni od opačina zavisti i posjedovali pravu ljubav prema bližnjemu, koju treba da ima jedan prema drugome, kad bismo znali, da se veselimo s ovima, koji su sretni i u radosti, da se žalostimo s onima, koji su u boli i trpljenju, da zahvaljujemo Bogu za dobro, koje On podjeljuje našim susjedima, želeći im sve kao samim sebi.
***
Od svih grijeha protiv ljubavi prema bližnjemu je zavist jedan od najvećih i najružnijih, i jer je taj grijeh mnogo teže spoznati, nego druge, nije čudno, da ih tako malo ima, koji ga ispovijedaju i nastoje da ga se oslobodi. Kako mnoge su osobe, pa i takve, koje se smatraju pobožnim, od njega zaražene, a ne vjeruju toga! Jedan zavidnik, je tako slijep, da on svojih grijeha niti ne spoznaje. Vi ćete mi moguće reći, da svaki grijeh onoga, koji ga napravi, zasljepljuje. To je istina, ali nema nijednog grijeha, koji duša s tako gustim oblacima zastire i koji više spoznaju samoga sebe otima, kao grijeh zavisti.
***
Ako nas napadaju misli zavisti, jer drugi imaju više uspjeha u vremenitim poslovima, nego mi, to treba odmah da mislimo, da jedan kršćanin mora Bogu zahvaljivati na onom dobru, što ga je On iskazao njegovom bratu. Radili se o duhovnim dobrima, to moramo zahvaliti Bogu što ima duša, koje Mu nadoknađuju uvrede, što Mu ih mi nanosimo.
***
Ne varajte se, od ogovaranja do kleveta samo je mali korak. Ako stvari točno ispitujemo, to vidimo, da se zlu, koje se o bližnjemu kaže, gotovo uvijek nešto doda ili ga se uveća. Zao govor, koji prolazi kroz usta mnogih ljudi, nije više isti, koji ga je prvi izrekao, više ga ne raspoznaje, toliko se na njemu promijenilo i nadodalo.
Sramota, da grijeh ogovaranja gotovo sve zlo u sebi ujedinjuje. Zaista, ovaj grijeh sadrži u sebi otrov svih opačina, sitničavosti taštine, otrov ljubomore, gorčinu srdžbe, žuč mržnje i lakomislenost, koja je jednog kršćanina nedostojna.
***
Kako je sretan život onoga, koji o svom bližnjemu ne običava zlo suditi, nego na sve dobro okreće! Njegova je duša u miru, on samo o sebi loše misli, ali nikad o svom bližnjemu. Tako se on ponizuje pred Bogom i postiže Njegovo milosrđe.
***
Svi ti sudovi i zle podvale dolaze od čovjeka radi njegove potajne oholosti, i koji sam sebe ne pozna, a hvali se, da pozna nutrinu bližnjega, koja je samo Bogu poznata.
***
Kad bismo imali sreću, da budemo slobodni od oholosti i zavisti, to nikad ne bismo jednog čovjeka sudili, mi bismo se zadovoljili time, da svoju duševnu bijedu oplakujemo i za siromašne grešnike molimo, dobro znajući, da će Bog od nas tražiti račun samo o našim djelima, a ne o djelima drugih.
***
Kako kleveta i ogovori, isto je tako grješan i krivi sud o bližnjemu. Malo ima opačina, od kojih bi sveti imali više odvratnosti nego od ove. Krivi sud nužno povlači za sobom uništenje i gubitak kršćanske ljubavi prema bližnjemu.
***
Krivi sudovi izlaze iz oholog i zavidnog srca, što je lako uvidjeti. Jedan oholica ili zavidnik ima samo o sebi dobro mišljenje, a sve, što čini bližnji, okreće na zlo, dobro, koje na svojem bližnjemu opaža, žalosti ga i muči.
***
Samo jedno opako srce može o bližnjemu zlo sudit.
***
Jezik klevetnika truje sva dobra djela, a sva zla iznosi na danje svijetlo. On je kao crv, koji nagriza dobre plodove, tj. Najbolja djela i nastoji ih zlo tumačiti. Jezik klevetnika je gusjenica, koja najljepše cvijetove zagadi time, što iza sebe ostavlja na njima gnusne tragove svoje sluzi.
***
Sretan onaj, koji se u svojem dugu i svojem srcu bavi samo time, što se odnosi na Boga, koji svoj jezik upotrebljava, samo da od Boga isprosi oproštenje za svoje grijehe.
***
Hoćete li sigurno spoznati, da li pripadate Bogu? Gledajte na način, kako se vladate prema svom bližnjemu, gledajte, kako ispitujete i prosuđujete njegova djela!
***
Kad biste vi ovaj grijeh (krivog suda) pravo spoznali, to biste uvidjeli, da je to jedan grijeh, kojega se treba najviše bojati, koji biva najmanje spoznati i najteže ga se riješiti.
Hoćete li da upoznate srce jednog čovjeka? Slušajte ga, kako govori o svomu bližnjemu!
***
Zavist uključuje u sebi istodobno kukavštinu, okrutnost i potajnu nevjernost. Ja ne vjerujem, da ima koji grijeh, koji bi bio gori i kojega bi se trebalo više bojati, nego zavist, jer on je tajni grijeh, često prikrit blještilom kreposti i prijateljstva… Ovaj prokleti grijeh unosi obično i razdore u obitelji.
Kad bismo posjedovali pravu ljubav prema bližnjemu, to ne bismo imali nikada da spominjemo što o našoj subraći, tj. Mi bismo nastojali, da ispitujemo svoje vlastito vladanje, a ne vladanje drugih. Napustite li pak ljubav, vi nećete naći nijednog čovjeka na zemlji, na kojemu ne biste mogli otkriti bilo koju pogrešku, i tako bi zao jezik imao uvijek o čemu govoriti.
|
Knjige 
