O razlozima proglašenja Svećeničke godine, o ulozi redovnika u svijetu te o tome kako se Bosna i Hercegovina vidi iz Rima razgovarali smo s Francom kard. Rodeom, prefektom Kongregacije za ustanove posvećenog života. Iako ga prati glas da je strog, rado je i izvan uobičajenog protokola pristao na razgovor.

Papa je proglasio godinu Godinom svećenika. Zbog čega?

Katoličko svećeništvo je danas u situaciji koja je, može se reći, teška za Crkvu. Prvenstveno mislim na veliki problem zvanja u Zapadnom svijetu. Ako gledate statistike u zadnjih 40 godina koje su poražavajuće vidjet ćete da se to nikada u povijesti nije dogodilo. To je novo i Crkva taj problem vidi i reagira na njega. Drugi je problem da su mnogi svećenici danas krhki i mnogi su otišli, napustili svećeništvo. To govori da se duhovna dimenzija ponovno treba naglasiti. Jer tolikog odlaska iz svećeničkog staleža nije bilo od vremena Luthera i protestantske reformacije. To je nešto novo u povijesti Crkve i crkveno vodstvo mora reagirati na ove izazove. I zato svećenička godina i zanimljivo je to da je kao zaštitnik svećeničke godine i lik za nasljedovanje uzet sv. Ivan Maria Vijaney, župnik arški.

 Zbog čega?

Gledajte, on nije bio intelektualac ali nije bio glup...malo mu je škola teže išla. Ali je bio svećenik svim srcem i potpuno se dao svećeničkom pozivu i živio sveto. To je sveti svećenik. Njegov život je bio u velikom siromaštvu, potpunoj pokornosti biskupu, a s ljudima je imao krasne odnose: uvijek im je bio na raspolaganju za ispovijed, za razgovor. On je ideal katoličkog duhovnika. Jednostavno je gorio za duše. Živio je za svoju župu: ništa za sebe, sve za ljude. Dao je ideal svećenika da su svi prepoznali takav je pravi svećenik. Tako nam je i Sveti Otac njega predstavio kao model za naše vrijeme.

Prije izbora za papu kardinal Ratzinger je rekao da je Crkva lađa koja pušta na sve strane. Možemo li pronaći dodirne točke između te misli i proglašenja Svećeničke godine?

Sigurno. Moramo kazati da je Ratzinger u velikoj mjeri i tada bio u pravu, da je to istina. Ja kao prefekt Kongregacije za redovnike/ice vidim da i u redovničkim redovima ima puno problema. Možda i više među redovnicima nego redovnicama.

Po čemu se to vidi?

To se vidi jednom riječju rečeno, kroz pojam: sekularizacija. Sekularizirani način života. Uočava se npr. da redovničke zajednice nisu zajednice pravog zajedničkog života, da siromaštvo kao da više nije vrjednota i nema razlike među laicima, svećenicima, i redovnicima. Onda pokornost biskupu, ali i predstojniku – svome redovničkom poglavaru baš kao da nije vrjednota. Ima puno individualizma. I u svijetu redovnika ima puno problema kao i u svijetu dijecezanskih svećenika.

Možemo li onda kazati da su neke redovničke zajednice u današnjem svijetu izgubile svoju karizmu?

Rekao bih kako se vidi da tradicionalne zajednice sigurno nemaju takav elan, dinamizam kao na početku da bi jasno slijedili to što je njihova karizma. Izgleda da smo u toj situaciji da pomalo svi radimo sve te se katkada karizma izgubila među zajednicama.

Nakon što smo započeli svećeničku godinu vjerojatno će biti dosta govora i o tome kakav svećenik treba današnjem svijetu. Kakav je, prema vašem mišljenju profil svećenika za III. tisućljeće?

Sigurno da će biti puno o tome govora. Imamo dokumente II. vat i dokumenti poslije. Tako da nam je profil svećenika već dosta jasan. Sigurno će sv. otac i drugi vatikanski uredi odgovoriti na ovo pitanja da se jasno profilira lik svećenika kakvog crkva želi i kakav je potreban za današnji svijet. Glavno su, ja bih rekao 3 evanđeoska savjeta: siromaštvo, poslušnost i čistoća. Gledajte, to nije samo stvar redovnika. To svi kršćani moraju uzeti kao evanđeosku poruku a još više svećenika. Da čim bolje prihvati i živi prihvati ove zavjete. Tu sv. otac ima jasnu namjeru da je svećenička godina počela na svetkovinu Srca Isusova. To znači da mi moramo gledati na Srce Isusovo kako bismo bili svećenici podobni i slični srcu Isusovu.

Da, ali vidimo kako je to puno lakše u teoriji nego u praksi. Smijemo li onda kazati da je ova godina ujedno i godina molitve za obraćenje svećenika?

Dobro i to će biti naglašeno. Nadasve onim kontemplativnim redovima kao što su klarise. S kard. Puljićem smo posjetili samostan sestara karmelićanki na Stupu. Rekli smo im evo u ovog godini imate novu zadaću da molite za svećenike, kako bi oni bili čim više sličniji Isusovom srcu i da bi svoju zadaću razumjeli i učinili kao župnik arški. Također, ne samo kontemplativci nego i cjelokupan Božji narod bit će pozvan da biše moli i za zvanja i za vjernost svećenika svome pozivu.

Vi ste određeni niz godina u Rimu. Vjerojatno vam je tijekom rata Bosna i Hercegovina na neki način bila bliža. No, kako se danas ova zemlja vidi iz Rima?

Prvo bih rekao da je dok je Bosna bila u ratu, to smo pratili jako blizu i sjećam se Ivana Pavla II. kako je on to pratio srcem. Rat u Bosni je za njega bila velika bol. Sjećam se da smo jednom prigodom bili pozvani kada je bila upriličena molitva za Bosnu. Tada su Papi pripremili jedan govor. On je to čitao i pročitao, ali to nije bio on. To njemu nije bilo po volji, nego je ostavio te papire i improvizirao. Ovo što vi imate sada: «S vama smo», «Nismo vas zaboravili», to je tada rekao. Rekao je to iz srca. On je dramu rata u BiH živio kao dramu svoga ljudstva.
Danas ne možemo promijeniti situaciju u Bosni. Jest tu neko razočaranje da je najviše Katolička crkva pretrpjela i najviše izgubila. Ako gledate npr. Banja Luku i Posavinu koliko daj bilo katolika a koliko je danas. To mi sve vidimo i pratimo s teškim srcem. Mislim da je važno što rade vaši biskupi. Da stvarju uvjeta kako bi se ljudi mogli vratiti i da se katolička nazočnost bude još uvijek prepoznatljiva i jaka. I lice Crkve kojeg predstavljaju sigurno da je brojem manja a nazočnost je ja tako vidim jako kvalitetna. Puno se već napravilo i sigurno u vašim planovima ima još dosta toga dobrog što kanite uraditi. I vidim da vi predstavljate najljepše lice Crkve. Da ste nazočni na socijalno-karitativnom području i to jako...i na području odgoja. Tu su škole koje nisu samo za katolike nego i za muslimane i za pravoslavne. Kvaliteta tih škola je takva da će i drugi u nju doći i moram reći tu da je Kat. Crkva uvijek bila Crkva dijaloga. Tko god dođe mora se osjećat poštovanim. Vidi se da Katolička crkva ne radi egoistično za svoje interese nego da je ona tu prvenstveno za čovjeka.

Preko nuncija i vatikanske diplomacije nama su došli i dolaze impulsi da moramo prepoznavati znakove nade u vremenu. Jesu li upravo ovo što ste istakli ti znakovi?

Ja mislim da je vaša prva zadaća da stvarate znake nade. To je vaša prva zadaća sada. Da su vaše zajednice žive i da zrače radošću. Što je njihov posao u školama, bolnicama i td. To je da je nazočnost katolika tu bez kompleksa i straha. To su znakovi nade i također su znakovi nade to što radite. Kad vidim vaše svećenike, vi ste znakovi nade. Kardinal Puljić je znak nade. Ne znam hoće li se ljudi koji su otišli iz BiH vratiti, ali prepoznajem da danas imaju sve više tu mogućnost. Vratiti se i tu živjeti normalan život.

Neki slovenski listovi pišu da ćete uskoro u mirovinu i da ćete boraviti u jednoj rezidenciji pokraj Ljubljane. Je li to istina?

Pa, mislim da ću još koju godinu biti u ovoj službi jer je to praksa da kardinali i nakon navršene 75. godine ostanu dvije godine na istom položaju. To je slučaj s npr. kardinalom Kasperom koji ima 77, kard. Stafford isto... Vjerojatno će biti i u mom slučaju tako. Svi kardinali ostaju u Rimu do 80. jer su članovi i drugih kongregacija i imaju tamo važne poslove. Zato je sigurno da ću ostati u Rimu još nekoliko godina...
 
Razgovarao: Josip Vajdner

(molitve/kta)