|
Dan, kao i svaki drugi, prolazi uvijek s prijekorom da nismo bili korisni i to
samo radi toga, jer smo zaboravili promijeniti kriterije. Naime, zadržali smo
norme koje priliče mlađima, dok vrijeme kao pijesak protječe kroz prste,
usporava nas i mi ga ne možemo slijediti.
Kad padnu snage, kad dio jutra
biva ukraden zauzetošću s poteškoćama ravnoteže i sigurnosti, kad se hrabriji i
manje hrabri počnemo pregledavati, postavljati sebi dijagnoze, povlačiti se, jer
smo sami sebi odredili koliko i što možemo, što ne smijemo – tad počinje
starost. Nju nagoviješta ponašanje,
ne starosna dob.
Tako ja
mislim.
Pomolimo se površno i u žurbi čekamo vidjeti, što će On učiniti,
kako pomoći, a On, kao da je nestao, da ga nema. Prolaze dani, mi uvijek i
uporno molimo i ne pada nam napamet da bi mogli nešto mijenjati, da smo nešto
propustili, da nismo u samoposluzi i ne možemo kupiti Njegovo prijateljstvo i
naklonost u prolazu.
Ali, ukoliko Njega izaberemo, sve se mijenja. To
znači da se i ja mijenjam, da to želim, kolikogod je to uvijek bio najteži dio
posla.
Ovo je posljednja prigoda i nema odstupanja.
Pomolih Mu se jutros nekako drukčije, sa štapovima u rukama i pogledom prema
Nebu i rekoh mu: Pokreni me! Vodi! Nosi me, Bože moj!
Koliko si puta Ti pao
radi mene, a ja ovdje besramno razvijam strategiju kako se sačuvati od
pada-fizičke boli, sebično, ne primjećujući mnoge druge, ne učeći od
patnika.
I pokrene me i odvede me ljudima u susret. Darova mi da se
svakom nasmiješim, da svakog pozdravim, snagu, da ne pričam kako je život težak
do zadnjeg časa, nego da gledam, kako pred svima nama stoji samo određeno
vrijeme, koje ne smijemo pustiti da zjapi prazno.
Dođoh u Verbuma i
napunih se dobrim željama i s novim knjigama natrpam ruksak. Zadržah se u priči
sa zaposlenicom. Vidjeh da zna i slušati i pričati, pa povedosmo riječ o
starosti, o aktivnoj starosti, bolesnoj a opet zdravoj, starosti koja sebi ne
određuje vrijeme ni granice. Naslonih štapove na pult i prošetah.
Pričajući, među knjigama osjetih da mi duša cvjeta, da spoznajem i da
prihvaćam, da ne mogu više svaki dan 'izmisliti' nešto novo i dobro, jer se tako
nešto često nalazi skriveno i u običnim, malim, svakodnevnim stvarima i ljudima
koje čovjek zanemari, ne primjećujući ih.
Knjige koje su mi uvijek
pričinjale neobičnu radost sad postaju vrednije: one će služiti i pomagati
drugima i ne će čekati zatvorene u biblioteci da ih netko slučajno uzme u ruke i
otvori.
Ponekad sam znala ispričati, kako mi je otac odgovorio, kad sam
ga jednom upitala, zašto nije kupio neku knjigu za koju sam znala da bi je volio
imati. Odgovorio mi je, da je vidio u izlogu, da je knjiga vrijedna, ali da nema
više vremena jer ih još nekoliko mora pročitati. Tako je on procijenio i
slučajno pogodio svoje vrijeme.
Nakon ugodnog razgovora u knjižari,
ponovno uzeh štapove, naklonih se i sretna iziđoh na podnevnu žegu.
Niti
nekoliko metara dalje stajao je niži čovjek sijede brade, u bijeloj majici i
kratkim ljetnim hlačama. Zaustavi me i pita kako se zovu štapovi koje koristim i
čemu služe. Ispriča kako je bio uvijek zdrav, a onda je obolio od srčanog udara
i otada se sve promijenilo. Zanima ga, gdje postoji udruga ili društvo, gdje se
može uključiti u 'nordijsko hodanje'. Rekoh mu, još malo popričasmo i eto,
potvrdismo, kako vrijeme neumitno prolazi i donosi uvijek i ono što ne bi
željeli, o potrebnoj umješnosti da manje lijepe događaje prihvatimo i naviknemo
se i na teže dionice ovozemaljskog puta.
Svatko tko nas je opazio bi
primijetio, kako se ovo dvoje starih i nepromišljenih zaustavilo na najvećoj
žegi…kako ništa ne misle…
Međutim, nitko ni ne pomišlja da bi ovaj dan
bio siromašniji bez i takvog susreta s nepoznatim čovjekom koji je imao nešto za
reći i koji je to izrekao s mirom i razborito. Te male, obične stvari, mrve
o' života, poput tabletice koju liječnici ne propisuju na recept, toliko su
djelotvorne i drage. Na njih naiđemo u knjižarama, na putu, uz more… svugdje.
Njima nije određeno vrijeme uzimanja ni količina, nisu antibiotici, ali su
uvijek pomoć i potpora na putu.
Neznancu nisam otkrila da teret knjiga u
mom ruksaku na leđima, s kojim sam upravo napustila knjižaru, donosi lakoću i
mir,
da On u njima liječi ranjenu dušu,
da
odmara
i
ozdravlja.
Pa kako da se čovjek ne da,
ne ide u susret
drugom,
kad se taj slatki teret
iz ruksaka prelije
u srce?
Ništa
u dijelu ovog dana nije bilo drukčije ni osobito,
a što nije bilo i
jučer,
ali sam ja bila drukčija,
prijemljiva,
izišla iz
sebe,
primijetila druge,
bila im slušanje,
oni meni
riječ,
osmjeh,
razgovor,
nada da je i starenje
moguće
živjeti,
ako Njega izaberemo
i dopustimo da nas mijenja
upravljajući
naše štapove,
prema ravnoteži i sigurnosti
Neba.
Mira Donadini
|
Otvoreno srce 
