|
Jo, svitu moj! Zagropala san se s mislin meju Zlo i Dobro. Ča
si se uvatila tega Zla ol' ti je tako milo, ol' nima ništa lipjeg i
bojeg o' tega na svitu? prigovara iznutra. Ma ni to tako, vengo Zlo
toliko tišća i utiraje se, da ne mo' š disat o' njega.
Da me nikidan ni
privarila kompravende i prodala mi cviće koje ni duralo njanci dva dana, da se
nisan osramotila, ne bi mi pala napamet pokojna šjora Lijepa, pa poslin nje i
šjora Vesela, koje su prin puno vrimena na pazaru prodavale svoje cviće. Kraj
šjore Lijepe nisi moga proć a da te ne ferma, a ondac se nisi moga largat a da
ne vazmeš makar cvit. Ma to je bija pravi cvit, ča je vonja, a šjora Lijepa bi
ga donila sa svoje zem'je.
I omar, kad san doznala ča se dogodilo s buketon cvića, morala san se sitit ove
dvi stare i drage cvičarice koje nisu poznavale čudotvorne kapjice s kojin danas
jačadu i ranidu cviće, minjaju in kolure, anci veličinu, a miris jin za na vike
oduzimju. Jemamo perfin i ricaste ružine latice. Ma nima - ča nima!
Dobro
mi je jedanput rekla prijatejica. - Znaš, kad su kolegice vidile ono prikrasno
cviće omar su rekle: ma, vidi ti, pari ka umitno! A meni umitno cviće ni drago
vidit, ma nigdi, njanci na grobju. Ča to ondac očedu reć. Je li in se dopalo
moje cviće oli? - pita ona. Nisan znala odgovorit. More bit da je.
Kad
smo kod gospoje Vesele od cvića, bila je još jedna Vesela ča je bila puno dobra,
ma nije se bavila cvićen. Pomagala je starin judin po kućan. Svi su je falili i
čovik je moga bit siguran da ne će falit kad je priporuči za faturetu. Nije bila
odavde, jemala je pinku čudno ime, a onda je Mala rekla, -… zvat ćemo je Vesela
-. I pročulo se brzo za tu Veselu, jer je bila puno vridna i ponizna. Ondac je
jedan dan tu Veselu došla tražit jedna ženskica za pomoć u kući. Ma, zapela je
kod prve, jerbo je zaudobila ime koje su jon priporučili. Ondac smo jon mi otili
pomoć, pa udremo nabrajat, a ona nas prikine i reče, - …evo na, sitila san se,
zvala se Raspoložena. - Ma ča govorite?, da Raspoložena? Nimamo mi take, nismo
jemali nijednu Raspoloženu, kakvo je to ime?… Finalmente se ženskica dositila i
ispravila, -…oprostite ni Raspoložena, vengo Vesela. Eto na! - Ajme, ča smo se
nasmijali akonto Vesele i Raspoložene!
O našin starin Veselan, samo
Dobro. Vidite li svitu moj, kako se Dobro odmotaje samo o'
sebe, ka konac s rokela, a počelo je sa Zlin, sa cvićen zla, ma ne o'
Baudelaire-a vengo s našin, s našega pazara. A ča je naš Pazar dojdite vidit u
pet uri ujutro, filu prid tonobilima cvića i verdure pa ćete sve razumit. To je
život, a niki to nazivjedu ka gospodarstvo.
Ne da jema Dobra,
vengo se ono još uvik rađa i reste, a mi ga ne obadajemo, ne tražimo ga, ne
znamo se ni ošervat za njin, pofalit ga, a kome bi palo napamet ispripovidit ga,
ko bi sluša o temu. Ma, ja oću reć i oću ga pofalit.
Ne jedanput, vengo
dva puta susretnen na trotoaru meju parkiranin tonobilon i ogradon lovre'skog
đardina malu koja se vraćala iz skule, s boršon na leđin. Kad me je vidila,
fermala se i dala mi mot glavon da mogu proć, pa me pričekala i pinku mi se
nasmijala, a kad san prošla, ona se uputila nizbrdo. Gospe moja, koja lipost,
pomilušila san je po kosici i pofalila: - Kako si Ti dobro dite, kako si lipo
gojena, blago tvojin ča Te jemaju. - Sigurno je maloj bilo drago da san je
pofalila. Ja ću je zapametit, a ona će se sitit i to Dobro ne more bit
zaboravjeno, ono će se i ponavjat, ako se bude zalivalo.
Ma jema na svitu
i jedna Nadalina ča me šempre potiče i nagovara da pišen, najskoli za emisiju
šjor Ursića.
Pripovida, kako se nikidan spuščala niz Vukovarsku u priši da ne
zakasni u Crikvu. Parilo jon je da će prin prispit ako ne bude čekala
autobus.
Tako odeć, prid sebon ugleda betežna čovika, kako gre polako, korak
po korak. Kad se približila u čoviku pripozna stareg školskog kolegu. Ajme,
stislo jon se oko srca, pa uspori i odluči zakasnit u Crikvu, odajuć polako za
njin, da ga ne ferma, da on ne ositi njeno sažaljenje. I tako ga je pratila
ukorak, dok nije skrenija drugin puten.
Reče Nadalina da je bilo sram ča još
more brzo odat i prišit, a on jedva stoji na nogan. More bit će drugi put bit
žveltija pa će zajedno s prijatejen doć do kraja ulice.
Suosićanja nan triba,
a ono se u priši pristraši i izgubi i nikor ga se ne siti.
O medijima se
sve reklo, samo ne u medijima. Kako će oni o sebi? Ma nikidan, na Veli petak,
jedan je pop lipo reka svitu: - Ne jidite se na medije, to ča oni činidu nikome
ne pomaže, to ni Dobro. Ma to je njiov posal. Vi ste krivi, vi grišite,
vi i' slušate, vi i' štijete. Provajte i' utrnit, ne kupovat, ne štit. To more
bit odgovor na Zlo koje uliza u vaše kuće i fameje… -
Lipo bome,
niman ča dodat vengo, Dobro je dikod i reć svitu.
Dobro
je kad ti navečer prin spavanja u kamaru uliza Tončica, kad se sritno vrati iz
Zagreba, čestita ti Uskrs, kad se čuva lipi stari običaj, kad mlajarija jema
misto i vrimena izrest, a stari se fermat i počinit u miru.
Ajmo dodavat
Dobro, ajmo ga reć, pofalit, ajmo ga prinit, notat, nemojmo ga
zaudobit.
Dobro je od Boga, a kad je on s nami ko će protivac
nas!?
Mira Donadini
|