… Posebno ga je ražalostila činjenica da su i katolici,
"koji bi sve to trebali bolje znati, mislili da me moraju spremno napasti
neprijateljstvom", stoga je još više zahvalan "svojim židovskim prijateljima
koji su pomogli spremno otkloniti nesporazum te ponovno uspostavili ozračje
prijateljstva i povjerenja“ stoji u pismu pape Benedikta XVI. kojim biskupe u
cijelome svijetu poziva na pozorno ocjenjivanje povlačenja izopćenja četvorice
biskupa koje je zaredio biskup Marcel Lefebvre, pod naslovom “Papa Ratzinger
napokon jasno progovorio”. Lombardi je zaključio da je time ''slučaj
Williamson'' zaključen. (Križ života 14.03.2009.)
Ja ne ću o ovoj temi ni naslovu, ali ovih nekoliko riječi učiniše se prikladnim
podsjetiti nas, koji se rado predstavljamo kao katolici, (je li to možda samo
predstavljanje?), na naše ponašanje, iako to ne priliči vremenu korizme, kao
uostalom, ni drugom vremenu kroz godinu.
Obuzima me strah za moju Crkvu,
strah od nas samih, ne od nekih mračnih sila izvana, nego nas koji se u njoj
susrećemo, molimo, slavimo, zahvaljujemo.
Što se to događa, koliko je
Zlo izraslo pa i sam pokušaj da učinimo Dobro, nešto Bogu
milo, Zlo zatjeruje, ne da mu disati.
Gdje je snaga oduprijeti
se, ne biti vojska huškača, znamo li zaustaviti Zlo jezikom koji doduše
ne će biti toliko zamaman ali će ga odbiti od sebe?
Kad se to događa,
prilazi li nam Zlo u nepoznatima ili poznatima, kako je ‘odjeveno’ što
nam želi reći, čime je zaposleno, koje poruke odašilje, zašto, s kojim
ciljem?
Što znači prenositi sumnju, neprovjerenu, negativnu vijest o
nekome, vijest koja može trajno nauditi čovjeku, instituciji, srušiti povjerenje
u čovjeka, dovesti ga do potpuna povlačenja, izopćenja?
S kolikom li
lakoćom prenosimo takvu vijest, optužujemo, širimo je pri svakom susretu, pa kad
za nju još dozna mnoštvo, ne ostade više ništa do li odstrel. Takvi smo u Crkvi
i na trgovima pred Crkvom. Mi pomažemo vezati omče na vješalama i paliti vatru
pod lomačom. Mi ozloglasismo, mi sudimo… razapinjemo. Nadam se i vjerujem da to
ne čini većina!
Ni teška bolest nije razlog da se Zlo sažali nad
žrtvom, naprotiv, još je većma zatjera. Tko to hoće, tko to tako hoće? Tko to
traži od nas? Valjda Zlo.
Takvi nismo ljudi, ni katolici nismo.
Zlo ničem ne služi nego zlu, pa ako je to tako, stigne li
do nas, prepoznajmo ga, ušutkajmo ga, zaustavimo ga, neka nema ploda, neka se ne
prenosi, neka se osuši i propadne. Međutim, Zlo je za mnoge unosno,
Zlo je mnogima posao i dobra zarada. Pravo bogatstvo.
Brinu nas
toliki, ne neuki među nama, koji s lakoćom etiketiraju časne ljude i k tome
nastoje da se to čuje što dalje. Brine nas bešćutnost i bezobzirnost, lakoća s
kojom se baca kamenje na brata. Pitam se je li to zadatak, je li se to radi za
osobnu promidžbu,... ? Zlo je sigurno zadatak određenih organiziranih
oblika čudna nazivlja, koje često uvozimo želeći pokazati da ni u čemu ne
zaostajemo za svjetskim Zlom, dapače da ga uspješno slijedimo i
prenosimo u svoju zemlju.
Primjer poput slučaja sa zagrebačkim poduzećem
ZET kad je jedno Zlo tražilo da tramvaji nekoliko dana budu
oblijepljeni plakatima s porukom protiv Boga, kako bi se, eto, skrenula
pozornost na potrebu postojanja ravnopravnosti i onih koji nisu vjernici, a koji
su po nečem ugroženi u ovoj zemlji? ZET je ušutkao Zlo odbivši
zalijepiti takve poruke koje bi, posebno u vrijeme korizme, povrijedili osjećaje
katolika. Zlo međutim prstom pokazuje na odgovornu osobu ZET-a i pita
se koga to on podržava kad ne će lijepiti njihove poruke i pokazivati ih
građanstvu? Zlo prijeti i ono će ponovno tražiti da ZET ostvari njihov
naum i od njega ne će odustati. Zlo su i tiskovine koje se otvoreno
stavljaju na njegovu stranu, izgubivši mjeru
dobrog ukusa i
profesionalnosti.
Na svim poljima, u svim porama Zlo slobodno
caruje i po mnogima ono više nije Zlo, ali su zato i Dobro
uspjeli krivotvoriti i dobiti Zlo. Netko uporno radi na toj pretvorbi.
Jesmo li sigurni da i mi nismo uključeni u pretvorbu i ne znajući, dok
prihvaćamo neistinu, šireći je i čineći nepopravljivu štetu čovjeku,
instituciji, Crkvi Božjoj?
Možemo li biti drukčiji, je li to toliko
teško?
Strašimo li se prekinuti priču koju nam nametne visoki
intelektualac, nastojeći srušiti ugled i čast čovjeka, objedama nas uvjeravati u
nečistoću i grješnost osobe koja pošteno služi svom zvanju?
Zlo
ide dalje i ne namjerava se zaustaviti. To možemo učiniti samo mi. Možemo ga
ušutkati svaki put kad priđe i kad mu odlučno odbijemo služiti. Dok se to ne
dogodi mi ćemo na bilo koji način, jednako u Crkvi i na trgovima ispred Crkve
biti priključeni onima koji „napadaju neprijateljstvom” bilo iz obične
znatiželje, blebetanjem ili dogovorno ‘po zadatku’.
I k tome ćemo se i dalje
predstavljati kao katolici i ne će nas mučiti savjest zbog prekršene 8.
zapovijedi Božje, zbog grijeha laži, ogovaranja, klevete, pogrješnog
suđenja.
Postavljam sebi pitanje, koga ljubim, kome služim, čemu se
nadam?
Što ću reći Gospodinu u posljednji dan?
Mira Donadini
|
Otvoreno srce 
