Znaš Isuse, da Ti nisi tu, da me ne podupireš ne bih
ispričala ovu priču. Šutjela bih poput svih koji šute, stvari koje treba reći, a
šute ih kad je brat bratu tuđinac.
Hvala ti što mi darivaš prijatelje
koji se srcem prepoznaju.
Lako je biti kao drugi i uzvratiti istom
mjerom.
Teško je biti drukčiji.
Poštar ni ovog jutra baki Ani nije
donio mirovinu. Marijana nije imala niti komadić kruha za tri kćeri koje su se
spremale u školu.
Trebalo je reći djeci što se dogodilo, zašto je majka
dobila otkaz? Marijana ispriča, da poslodavac nije učinio ništa neobično ni
loše, jer je na njeno mjesto doveo i zaposlio svoju rođakinju.
S težinom u srcu, ne znajući što ni kako, Marijana je izišla na ulicu i
pogledala u nebo: - Isuse, sigurno ima mnogo ovakvih poput nas, previše
nesretnika…, možda je drugima teže, pa danas ne možemo mi doći na red? Reci mi,
što ću raditi, gdje ću naći kruha za djecu?
Rasvijetli put kojim idem, vodi
me da ne posrnem, daj mi snage! -
Tako razmišljajući, Marijana bi
ponesena, pa zakorači u susjednu zgradu, pokuca na vrata jednog stana i zamoli
malo kruha. Doista, dogodi se i Marijanu primi Dobrota, uvede je k
sebi, posjedne za stol, posluša je i pomogne joj.
Potom Dobrota
javi drugoj dobroti kod koje Marijana stigne, ispriča svoju priču i oda
tajnu da sve hoće, sve može, sve zna raditi. Njena jedina želja je podići djecu,
za sebe ništa ne traži. I bi joj obećana pomoć.
Marijanin je suprug bio
Srbin koji je nakon rata otišao i napustio obitelj. Prije toga je ostala treći
put trudna, vjerujući da će i na taj način udobrovoljiti supruga da ostane, ali
u tom nije uspjela.
Lijepo priča o njemu i sramežljivo kaže da je
živjela u braku iz ljubavi. Nakon rata, ljudi su grubo govorili, vrijeđali ga i
nazivali pogrdnim riječima. Napustio ih je i otišao. U početku se zanimao za
djecu, poslije sve rjeđe. Marijana čuje da se propio, da propada, da nije
dobro.
Od Marijanine ljubavi osta bogatstvo triju kćeri - vrijednih
učenica i srpsko prezime njihova oca kojeg se Marijana ne stidi. Ona ne
sudi.
Nakon dvadesetak godina staža, veliko poduzeće u kojem je Marijana
radila je ugašeno i otada je pomagala na brojnim adresama, negdje radeći i više
godina.
Marijana nema telefon, ni djevojke mobitel, o tome ne ovisi
njihov život. Uči svoje kćeri da kažu prijateljicama što imaju reći dok su
zajedno i da im mobitel ne će trebati.
Čudesno, istog dana Marijana
dobije poziv da prihvati posao u kućanstvu jedne bolesnice.
Predvečer,
čekajući na autobusnoj postaji, razmišljah o proteklom danu, o Marijani, o
Kruhu života, o njenoj djeci… Uto iznenada odnekud doleti Marijana i
pozdravi me kao starog znanca. Reče mi, da je bila pomoći jednoj starici i
pokaza vrećicu u kojoj bijahu tri glavice češnjaka, nekoliko jabuka, jogurta,
kruha… - Oprostite, moja je sreća danas tako velika i glasna, Bog mi je dao
posao, pokazao Dobrotu, ona živi, ima je, ja vjerujem u nju, upoznala
sam je… Jutros posumnjah misleći, da je Isus zauzet potrebnijima od mene, ali se
prevarih. On stigne do svih koji ga trebaju. -
Isuse! Želim Ti zahvaliti
za Marijanin kruh.
Hvala Ti, jer nas učiš u svakom vidjeti čovjeka vrijedna
pažnje, jer nas ne dijeliš, jer nam pokazuješ kako ne zazirati od tuđih
prezimena, jer Ti za sve nas imaš samo jedno ime na koje ćemo se odazvati, kad
nas pozoveš.
Isuse! Kad Ti uposliš srce - strah nestaje, Dobrota
otvara vrata, prima siromaha za stol, pobrine se za njega, otpušta ga kao
prijatelja, vazda ostavljajući odškrinuta vrata srca…
Ovu večer Ti
zahvaljujem za Marijaninu sreću jer je povjerovala, za njenu djecu, za
Dobrotu. Za Tvoje najmanje!
Isuse! Sve moje!
Mira Donadini
|
Otvoreno srce 
