Molitva:
Primi me ovoga puta, Gospode, primi.
Ne odbaci me molim Te.
Dokradi se u moje srce i ostani.
Ne želim ponoviti one dane praznine bez Tebe,
neka se završe u prašini.
Neka se život moj sada otvori svjetlu,
zauvijek budan i oprezan.
Ne znam što me to zatvara i koja me obećanja
primame da se smucam uokolo, tamo amo,
putovima, preko livada.
Prinesi sada svoje lice sasvim blizu mome srcu
i predaj mi poruku svoju.
Mnogi grijesi, mnoge izdaje još potajice
vrebaju u mome srcu.
Ali ne odbaci me zbog toga nikad više.
Gospode očisti ih svojom vatrom.
(Rabindranath Tagore)
1. Osuda
Isuse, osuđen si apsolutno nevin. Kad osudim ili sam na pragu vrata da
pristupim dvorani gdje se formira povorka gorljivih sudaca za pravdu po
mjeri vlastite uskoće, nezadovoljstva i povrijeđenosti, daj mi vidjeti
u liku stvorenja Tvoje nevino lice, a osjetiti u srcu vlastitu
nedoraslost i grešnost. Prvi put sada postajem i uvijek iznova tvoj mi
stav ovdje govori - kako je veliko ostati miran, očima opraštati, srcem
u tome prihvaćati, rukama ne doticati, a nogama čvrsto stajati i
slušati osudu koja govori o svemu što nisam. Jesi li se ovdje ipak
nadao da će se nešto preko noći promijeniti? Poslanje ti je bilo jasno,
ljubio si do kraja, a s ljudske strane što si mogao očekivati: oči pune
mržnje i dvoličnost?! Daj mi učiti od tvoje ostavljenosti, da se nije
oslanjati na ljude. I još nešto, kad se budemo gledali ne daj da me
vlastito nepraštanje i svetost Tvoga pogleda zaslijepi. Zapostavljanje
svih Tvojih moći nek mi dokaže da moja snaga ovisi samo o Tebi i da će
doći dani kada ću biti bespomoćna, ali od tebe nikad napuštena.
2. Križ
Kad horizonta nema, a vrat je sagnut k zemlji, ostaje samo vertikala
duha dok tjeskoba viče iznutra i širi ruke da zagrle patnju - tu ponudu
za preobrazbu života. Budući da je horizontala tu još bi htjela u te
svoje smucave korake ugraditi dodir što ga nudiš odozgor. I dok pada to
blago vertikale, što mi preostaje nego hvatati ga da bar nešto ne
propadne. Premda ne znam put toga križa sastavljenog od moje
zemaljštine i Tvoje svevidnosti, u grču pristajem, jer još ne upoznah
radosno razapinjanje. I još onaj strah u pitanju: "Hoće li mi
pristajati križ?" samo je prolazan, jer već samo ugledan križ ne
dopušta ništa drugo, nego udomljenje, pa makar ono moralo biti u
pokretima otpornih ruku i usiljena lica. A vjerodostojnost prihvata - o
njoj znamo samo ti i ja! Ja koja dvoumim nad podrijetlom križa i gledam
mu večma izvorište u bijesu glinenih posuda koje premda ostarjele od
sumornosti podruma zadržaše još jednu sposobnost: širiti uokolo svijest
o isključivom postojanju horizontalnih greda koje nisu odljepljive od
smračenog uma čovjeka bez vjere - da je križ nosivi teret, doduše
trajno prisutan na leđima i u srcu. Sve ono što me dijeli od Tebe, a
žudi za otkupljenjem, dopusti mi prihvatiti kao križ kojeg valja nositi
iako je potpuno nerazumljiv. Molim Te, neka samo ruke budu dovoljno
raširene, a srce spremno na samo jednu mogućnost - sve izgubiti.
3. Neophodan je prvi pad
Jedino s onim što postaje dio osobnosti pada se zajedno. Pa zašto si na
početku pao Isuse? Za umornost još nije vrijeme, težina je odmjerena
voljom Očevom, slobodan si i pun ljubavi u kojoj si i prihvatio to drvo
naše nevjere. Ovaj put kojeg gazim s tobom želi mi otvoriti oči za
bitnosti srca, stoga mi ovo stajanje, dok se dižeš, poručuje da hoditi
tvojim putem znaci odmjeravati autentičnost u padu i to odmah nakon
preuzetnosti sa željom u mislima da sam spremna nositi križ do kraja
vlastitim silama. Ta oholost i samodostatnost ljudskog u meni bila je
dovoljna da te sruši na koljena. Oslobodi me gluhoće i tuposti onih
trenutaka koji kao posljedice opterećuju dušu nakon svojeglavog hoda
bez svijesti u tvoju nazočnost. Po ovom padu oslobodi me od
preuzetnosti, spremi moje srce za Tvoje naume, jer cesto padam zbog
uskoče moga životnog programa, skučenosti, straha pred ljudima, a i
Tobom, da ćeš previše tražiti u tom prvom padu. Po njemu me pozivaš da
ti se približim bivajući sve svjesnija Tvoje nazočnosti. Da pod lupom
vječnosti promatram događaje svoga života i života mojih bližnjih,
kojih je jedini put podizanja ljubav i da nikad ne budem uzrokom
nevjere u Providnost, Tebe, tako dalekog Boga koji si mi po ljubavi
Sina bliz, molim.
4. Susret
Što ti je Isuse obuzimalo misli kada si na putu umiranja sreo oči pune
ljubavi? Ona koja Te je prihvatila mišlju i životom, sada stoji pred
tobom i u šutnji prepoznaje "Tvoj čas". Nakon prvog pada i poništenja,
Bog šalje ususret najintimnije biće da i ono sudjeluje na Putu. Poslije
onog prvotnog neraspoloženja zbog neuspjeha, evo prilike za još jedno
čišćenje - priuštiti voljenom biću gledanje vlastitog životnog
promašaja. Ovaj me susret uči gledati u oči najmilijem biću onda kada
je anulirana svaka vrijednost moga života, posla i postojanja ili kad
su drugi uspjeli u meni probuditi pristajanje uz ljudski sud
nevrijednosti. Uči me Gospodine vjerovati u ljubav bližnjega premda sa
svog dlana nemam što dati doli suzu od krivih nadanja, neodmjerenih
očekivanja i straha u nepostojanost ljubavi bez uzvrata. Dok križ
pronalazi sve udobnije mjesto na ramenu, nek me ovo stajanje uči
podizati oči i prepoznavati razumijevanje bez rijeci. Marijo uči me
prihvaćati ljude koji iznenade zaboravom i krutošću.
5. Nesustegnuta ruka
Taj Šimun je sasvim iznenada i na silu upao u procesiju do Lubanje,
uhvaćen k tome po povratku s uobičajenog posla, zato ne stojimo
veličajući njega. Težina križa koju je dobio na leda milosno je ozračje
Isusove blizine i ne može Šimun biti izgubljen, ta hodi za Isusom (Lk
23,26). Šimune nisi postavljao pitanja, premda je pomoć tek posljedica
neugodnog približavanja posrnulom Nositelju. Pomozi mi Isuse
obuhvatnije promatrati život u svagdanu, blagoslivljati one koji
naočigled guraju druge živote bliže križu, ta nisu ni svjesni kako po
patnjama drugih uprisutnjuju Tebe. A u nekom drugom položaju, pod
križem, uči me prihvaćati pomoć i od neznanca koji nesustegnute ruke ne
pita - "Dokle ovako?".
6. Doticaj
Tvoje Lice najautentičnije oslikava patnja. Na tom Licu smiješano je
sve, naše pljuvanje na Tvoju volju, odguravanje ljubavi, odbrojavanje
sekundi u predanju, učinci naše pravednosti, osude zbog položaja, strah
od odbačenosti, egoizam u povrijeđenosti, obeščašćenje svetoga; što se
slijeva u paletu kojom teče život jači od svega toga - krv Pravednika,
bespridržajno predanje, raspoloživost za sve da bi se toj zemljanoj
paleti pridružila svetost. I uvijek ćeš iznova slikati svoj lik na
platnu onoga tko je spreman doticati te milosrđem u bratu i vjerovati
da je u toj boli, krvi i iznakaženosti Bog na djelu. Pa kad me bude
opet svladavala patnja, tvoje Lice nek me pouči ne zaboravljati kroz
život ostavljati samo uspomenu na Tebe. Neka moja bol upotrijebi samo
one boje koje su nužne da bi drugi u stvorenju prepoznali Tebe, bez
primjesa. A ova žena, koja je u euforiji gomile imala platno poručuje
samo jedno - uvijek je pogodan trenutak za uprisutnjenje Krista patnika.
7. Iznenađujući pad
U misli da je križ baš dobro "sjeo" na leda, eto iznenađenja koje pod
nogu podloži kamen. Dno je tu. To je ono padanje kojem je uzrok
neobuzdanost, laksizam, nerazboritost, učestalost prilika, opetovanost
dužnosti i predanje bez ljubavi. Nakon pružene pomoći i donekle
vjerodostojne Tvoje slike u patnji opet se pada kada ovo potonje dobije
kruti okvir, nesklon korekturi. To je nedoraslost iznenađenju i ponovno
potonuće zbog uhodanosti i uvježbanosti, te nespremnosti za svakodnevno
uobličavanje križa. Ovo stajanje u kojem odjekuje: "Zar opet ja?" a od
ljudi:"Znali smo mi to!" praktični je ateizam na djelu, dok se drugi
put ne padne i ne sruši boga "iskrojena" našim metrom.
8. Sažaljenje
A što drugo očekivati nakon što drugi put razočaraš okolinu u vlastitom
neuspjehu. Sažaljenje nije pomoć, nego pogled uperen u patnju bez
oslonca na vjeru, prašak smrti za radost, sputanost za daljnji hod, a
ne pomaže ni najmanje onom koji pati, još ga više okreće kaljuži,
podrezuje mu polet srca i onesposobljava ga za let vjere. Ipak ova
postaja ima u sebi neki polog iskustva koje oslobađa srce za mogućnost
skrivene patnje. Sada taj križ sve više pronalazi mjesto iznutra, a zar
se i može drugima učiniti razumljivim pojedinac koji za ludost križa
nema drugog razloga doli ljubav. Ta nitko ne može znati kakav je križ
bližnjega, ponekad ga je i moguće probati nositi no svakoga boli
njegovo rame. Ovdje je preokret, Patnik postaje Tješitelj.
9. Pad u očaju
Drugi su učinili svoje i ne mogu više pomoći, samo smo Bogu do kraja
razotkriti. Sada još preostaje ovo padanje u očaju i potpunoj
napuštenosti. Neosnovano je upirati pogled u ljude, jer ih treći put
razočaravaš, još je nerazboritije tražiti krivca vani, jer se tada
vraćaš na prvu postaju, nelogično je prigovarati Bogu, jer je Ljubav i
znači da nisi krenuo na drugu postaju; ne možemo sve znati i objasniti
kada u napadu nevjere padne život pod križem. Razlozi su iznutra samo
kao dokaz da je za podizanje tu jedna sasvim snažna Ruka kojoj je
jedini smisao postojanja privlaćenje sebi. Onda kad je sve rečeno i ne
nalazi odjeka vrijeme je radosti, jer sve je odstranjeno, ostaje samo
slabost, pala pod pritiskom očaja i Tvoja ruka.
10. Nemoć
Ustajanje nakon trećeg pada dobar je povod ljudima da te prozovu
čudakom, a kao takav postaješ osoba trajnog razotkrivanja. I sve što
držimo svojim polako odmiče iz naših ruku. Mogla je ta haljina biti
tkana i cijeli život kad se u jednom trenutku postaje gol. Materijali
tih haljina toliko su jedinstveni da na koncu u teškoći prepoznaješ
razotkrivenog vlasnika. Sve što skriva bijedu, nezrelost, nedoraslost,
jednostavno surogati, koje stavljamo na mjesta umišljenih manjaka za
potpuno priljubljenje uz križ, su ometala. A ljudima je užitak gledati
razotkrivanje jer ga malo tko podnosi s Bogom u suglasju.
11. Rane
Možda nas na vlastitom putu još uvijek zavarava misao da će ova agonija
stati, zato i hodimo s rezervom. Svako stajalište je samo korak bliže
Bogu i ne može se križ nositi do beskraja, dolazi trenutak kada je
nužno postati jedno s križem da on pristane uz svaki dio tijela. Da
bude otisak onog što su ruke doticale i sebično zadržavale opirući se
pozdravu raširenih ruku i sjena putova kojima su noge gazile skrivajući
tragove. Rane pritom zadobivene, pozivi su na jačanje volje, misli i
osjećaja. Moje stranputice već su utopljene u ranama koje si nevin
zadobio i u ljubavi ih izdržao, jer po njima križ te je na ovoj postaji
ponio. Smiluj mi se onda kada se opirem sjedinjenju s križem u razumu,
srcu i djelovanju.
12. Umirati
Prepustiti se križu ove postaje znaci danomice umirati, ali u
Gospodnjoj blizini, da spasonosna snaga križa izazove u meni odgovor
predanja, u ljubavi, ma kakav bio Božji plan do dovršenja, osloboditi
se straha i prihvatiti nužnost tjelesne smrti. U samoprijegoru si
otkupio sve, izvršio Volju, proroštva i Pisma, te prignute glave predao
duh koji preobražava naš put k Tebi. Gospodine, predanim duhom na
kalvarijskoj žrtvi osnažuj me do dovršenja hodočašća i tada progovori
posljednju riječ nad mojim životom.
13. Tišina
Onog dana kad se svako biće odvoji od križa s kojim je sjedinjeno do
smrti, započinje beskrajna ljepota života za one koji su na njemu
nosili Tebe. I kada posljednji put dotaknem tijelo koje je premda manje
od križa nosilo život i ljubav u vidljivost, daj mi vjerovati da
dotičem novi početak. Ne moći izmijeniti riječ, doticati hladnoću, a
ipak iza sklopljenih očiju gledati i osluškivati predanje; ovdje smo
najmanji, predani u ruke bližnjih, apsolutno prepušteni, bez moći
prigovora i opovrgavanja, nekad tako u snazi, a sad potpuno onemoći i
bez zahtijeva. Još jednom Marijo zagrli tijelo Sina, a po njemu obamrla
tijela izgubljenih sinova predanih beznađu. Na ovoj postaji Djevice,
uči me grliti Boga koji šuti, vidljivog Boga samo u bližnjima, grliti
ali ne zadržavati, voljeti slobodno beskrajnu tišinu i tako
osluškivanjem u srcu govoriti:"Vjerujem Ti Bože ljubavi koji si Sina
predao u naše grešne ruke!" Ovdje je nužno pustiti tijelo kojem je grob
uvijek spreman, makar ono potražilo posljednje prebivalište iznenada,
ta nama je uvijek iznenada!
14. Odložiti
Tu se odlaže teret kojeg nevjera potencira, a tek ono što može biti
zakopano može biti i preobraženo. Po Tvojoj milosti ono što umire
dobiva snagu punine života, a ja nisam uvijek spremna odložiti. Molim
te za snagu u čekanju kada je sve učinjeno i pokopano, ta ovo je još
jedno počivanje na posljednjem stajalištu do Tebe.
Tu me čekaš Ti da pružiš ruku kao poziv na hod bez stajanja.
Molitva:
Trajno ćemo hoditi s Tobom ako ostanemo mirni kada svi izgube glavu,
sačuvamo povjerenje kad svi sumnjaju, a pritom se ne umorimo čekajući,
ako znamo prihvatiti pobjedu i poraz, sakupiti sva svoja dobra i
staviti ih na kocku, izgubiti i početi ponovno ispočetka, ako mirno
pokupimo ostatke razbijenog cilja i ustrajemo kada sve zastane.
Hvala Gospodine što ne prestaješ čekati!
s. Marijana Mohorić, SCJ
|
Molitve 
