|
Uvodno ponukovanje
Što ste stali, o misnici,
Što činite, redovnici?
Što se zgodi, jur vidite,
Zašto, dakle, ne cvilite?
Sad je vrijeme od žalosti,
Tuge, plača, čemernosti,
Jer Bog, koji sav sviet stvori,
Uhvaćen je, da s' umori!
Nije vrieme od pjevanja,
Već od tužna uzdisanja,
Jer krivine hude naše,
Da s' uhvati, uzrok daše.
Mi smo, mi smo uzrok svemu,
Sama ljubav jest u njemu;
Radi nje je smrt podnio,
Da bi sve nas otkupio!
Puk vaš, dakle, sav skupite
I na plač ga probudite,
Nek svak znade, da prav gine,
Rad ljubavi, Kralj istine.
Stare, mlade i malahne,
I da nitko ne ostane;
Jer je za sve mučen bio,
Sve je Krvlju otkupio.
Vas pozivlje tužna Mati,
Da dođete s njom plakati,
Jer će lakše i njoj biti,
Ako vidi nas cviliti.
Hajd'mo, dakle, da hodimo
S Majkom dragom i vidimo,
Kud joj Sina u naglosti
Vuku, muče bez milosti;
Pute Krvlju poštrapane
Preko grada na sve strane,
Te k njoj plačuč potecimo
I ovako svi recimo:
Pusti, Majko, nas plakati,
U suzama uzdisati,
Jer su uzrok naši griesi
Svega toga, a ti niesi.
S griehom smo se mi rodili,
Pak smo griešit nastavili,
A ti grešna nisi bila,
Nit si igda sagriešila
Zato plakat pusti nama,
Da plivamo u suzama,
Ali jer smo mi mlohavi,
Ti nas, Majko, ne ostavi.
Za griehe se svi kajemo;
I tebi se utječemo,
Jer budeš li s nama biti,
Grieh nas neće predobiti.
Gorko plakat svi želimo,
I skupa te svi molimo,
Da s' ispuni naša želja
Plačuč muku Spasitelja!
Kad se s grieha svi bolite
I kad plakat jur želite,
Propetoga svi gledajte,
A nas pomno poslušajte!
Muka Gospodina našega Isusa Krista i plač bi. Djevice Marije
Skup pjevača:
Vrieme došlo jer budući,
Da Sin Božji - hotijući -
Same naše rad ljubavi
Svoj viek svrši, sviet ostavi,
Htjede prije s učenicim,
Svojim vjernim nasljednicim,
U ljubavi večerati
I jaganca blagovati.
Još za stolom On sjedaše
I nauke njim davaše,
Kada Juda sam ustade,
Mislit svima s tim zadade.
U grad odmah tad poteče
I glavarim ovo reče:
Juda:
Što rekoste meni dati?
Noćas ću ga vam predati!
Pjevači:
Jer je prije kod njih bio
I sve s njima utvrdio,
Samo ovu noć čekaše,
Jer zgodnijom nju smatraše.
A kad njega saslušaše,
Pogodbu mu tad predaše,
I sva ciena preopaka
Bi: trideset srebrenjaka!
Od njih četu još je htio,
Jer od puka strah ga bio:
Juda:
Noćas s njome poći ćemo
I našav ga svezat ćemo.
Pjevači:
Što god iska, sve mu daše,
Jer to željno dočekaše.
I noć mrka jur je bila,
Kad se četa uputila.
Jer se ići ne viđaše,
Mnogi fenjer svoj nošaše,
Drugi zublje imađahu
Ter goruće prednošahu.
Strašno bjehu oružani,
Mačim, štitim, buzdovani',
Nožim, sabijam, sulicama,
Harbam, štapim, sjekirama;
Da na vojsku udariti
Il' grad koji razoriti
Iz temelja hotijahu,
Žešće sprave ne imahu!
On pred njima gredijaše,
Jer vrtao znadijaše;
On je tamo dohodio
Većkrat s Meštrom i molio.
Znak im još je htio dati,
Po kom će ga prepoznati:
Juda:
Ja ću k njemu pristupiti,
Uz pozdrav ga poljubiti.
Pjevači:
Na molitvi Isus bješe,
Kada k vrtu već prispješe.
Juda tada sam poteče,
Poljubi ga pak mu reče:
Juda:
Evo sam se povratio,
Meštre, iz grada, gdje sam bio,
Zato liepo pozdravljam te
I srčeno cjelivam te.
Pjevači:
Ovo kako reče Juda,
Navališe odasvuda,
S konopim ga utegoše
I nemilo povedoše.
Tada Gospa doma staše
Ter u srcu sve predaše,
Jer predobro znadijaše
Došlo vrieme da bijaše:
Pa u smetnji sva budući
I često se obzirući.
Vid' Ivana, učenika,
Isusova ljubljenika,
Kako njega tužna zgleda,
Sva se strese, na smrt blieda;
A kad vidje, da cviljaše,
Dosjeti se, što bijaše.
Al hoteći bolje znati,
Htjede njega upitati;
Poče, dakle, njeg tješiti,
Ovako mu govoriti:
Riječi Gospine:
Nut se, dragi moj, ustavi,
Ter mi zbiljne glase pravi,
Što s' od Sinka moga zgodi,
Gdje je, što l' se njem dogodi?
Ali, jer te plačna gledam,
Sva se tresem i sva predam,
Da će glas to tužan biti
I srce mi prostrieliti!
Ivan:
Kad već, Gospo, želiš znati,
Pravo ću ti sve kazati,
Što se zgodi Sinku tvomu,
A predragom Meštru momu.
Sinoć, netom večerasmo
I s njim janjca blagovasmo,
Da bi primjer nama dao,
Svim je noge on oprao.
Pak podosmo put Siona,
Prešav potok od Cedrona,
A kad potok taj prieđosmo,
U vrtao uniđosmo.
S nama Juda ne bijaše,
Ali mjesto znadijaše.
Jer je u njem većkrat bio
Skupa s Meštrom ter' molio.
Ostavivši druge stati,
Trojicu nas htje obrati:
Mene jadna, kog milova,
Sa mnom Petra i Jakova.
Do sred vrta s njim odosmo
Pak tu sva tri ostadosmo;
Malo dalje on poteče
Ter na golu zemlju kleče.
Na svoj obraz tu je pao,
Svom se Ocu molit stao,
Krvavo se tad znojeći,
Ove rieči govoreći:
- "Oče čudne veličnosti,
Pun ljubavi, pun milosti,
Ako može kako biti,
Ne daj m' ovu čašu piti;
Ako l' hoćeš pak inako,
Pripravan sam svakojako;
Sve što ti bi, Oče, htio,
Od srca bih ispunio!"
Na molitvi dok on staše,
Nam se vrlo svim driemaše,
Od sna bjesmo oteščali
I domalo svi pospali.
Trikrat, brižljiv, nas pohodi,
Da se komu što ne zgodi;
Poče potom nas buditi
Ter ovako besjediti:
- "Što spavate? Ustanite,
S pomnjom bdijte i molite,
Da među nas ne udari
Napast i kog ne prevari!
Nuder, dragi, dignite se,
I moleći čuvajte se,
Jer premda je duša spravna,
Nevoljna je put mlohavna." -
Ovo netom on izreče,
Vrativši se opet kleče;
Tad od Oca primi svoga
Poklisara nebeskoga,
Koji smjerno pozdravi ga
I prejako pokriepi ga,
Davši njemu razumjeti,
Da mu valja smrt trpjeti.
Još on tako tu klečeći
I još vruće sveđ moleći,
Eto Juda pred svim prvi,
Za njim vojska žedna krvi:
Svi bijahu razjareni,
Ko vukovi razdraženi;
Al' se svaki njih pomete,
Kad im reče; - Kog iš'tete? -
K zemlji dole svi padoše
I bez sviesti ostadoše;
Kad im potom oblast dade,
Na noge se svak ustade.
Juda tada k njem poteče
Te: - Zdrav', Meštre! - njemu reče,
Pa himbeno njeg cjelova. -
A reče mu Meštar ova:
- "Prijatelju, što s' došao?
I to li je tvoj posao?
Tako l' ljubeć men' izdaješ,
Zlotvorima sad predaješ?" -
Tad svak na njeg nasrtaše,
Uhvate ga i svezaše.
A dok to se događaše,
Učenici pleća daše.
Od tuge bi pukla stiena
Gledajući izbijena
Tvoga Sinka rukam jakim
I oružjem svakojakim!
Dati ga je ugledati
I kakav je pogledati,
Rekla bi mi: - "On to li je?
Ah, ne, Sin moj ovo nije!" -
Smućena bi ti ostala,
Možda mrtva k zemlji pala,
Videć kako svi ga psuju,
Ruže, biju, pogrđuju.
S njim se tada podigoše
I k Ani ga povedoše
Nemilosno turajući
I bezdušno lupajući.
Hodi brzo, sa mnom idi,
Za života još ga vidi,
Jer svak od njih hlepno žudi,
Da ga sudac na smrt sudi.
Učini mi sad na volju,
Umiljeno ja te molju,
Da ga živa zatečemo
I štogod mu bar rečemo.
Skup pjevača:
Kad ču Gospa tužne glase,
Od žalosti uzdrhta se
I ništa mu tad ne reče,
Već na zemlju suzna kleče.
Na nju pade teška tuga,
Da joj ravna nije druga,
I taku joj muku dade,
Da za sebe već ne znade.
I ne može uzgor stati,
Sad će k zemlji upadati;
Kad pritrča Mandaljena,
Ter je primi na koljena.
Zatim sestre priskočiše,
U plač ljuti udariše
U tom stanju nju videći,
Na njezinu bol misleći.
A kad Gospi sviest se vrati,
Sestrama se tad obrati
Ter započe suze liti
I ovako govoriti:
Riječi Gospine:
Ah, moj Bože, bolna ti sam,
Sestre mile, tužna ti sam!
Ove glase čuvši sada,
Kako mili Sin moj strada!
Kakva tuga mene bije,
Razumjet vam teško nije,
Radi Sinka dragog moga,
Uhvaćena bez razloga.
Ah, moj Sinko pregizdavi,
Srećo moja i ljubavi,
Kud ću, kamo sad bez tebe?
Od boli sam izvan sebe!
Ajme, liepa dušo moja,
Meni nema već pokoja;
Komu ću se sad uteći,
Komu žalost svoju reći?
Gdje su sada učenici,
Vjerni tvoji sljedbenici,
Koji s tobom svud iđahu,
Za te mrieti govorahu?
Od straha su pobjegnuli,
Od tebe se odmetnuli,
Niti za te, tko već haje,
Nit za tobom tko pristaje.
Ajme, Juda, izdajniče,
Meštra svoga odmetniče,
Što ti skrivi moj Sin mili,
Ter me tako ti ucvili?
Harnost tvoja gdje je, jao?!
Sinoć ti je noge prao,
Za stolom si s njime bio,
Zalogaj si njegov jio;
A pak tako njeg izdade,
Dušmanima sad predade?!
Koji drugo ne iskahu,
Jer ga smaknut svi željahu.
Tko te njemu preporuči,
Neg ja, koju s njim razluči?
Tako li mi život skrati
I za dobro zlo povrati?!
Tako l' kažeš harnost svoju,
Tako l' plaćaš ljubav moju?
Sretniji bi stoput bio,
Da se nisi ni rodio!
Tako l' više cienio si
Novac, koji dobio si,
Nego l' život Sina moga,
Nad svim ljudma prekrotkoga?!
Jao! Juda Iškarjote,
Što učini nas sirote?
Pače, tužan, tebi jao,
Jer si Boga svog izdao!
Mandaljeno, ustani se,
Sinku sa mnom uputi se;
Znaš, da ti je dobro htio
I da ti je Meštar bio.
I vas molim, sestre moje,
Jer po meni vam je svoje,
Sada gradu potecimo,
I sve što je, izvidimo.
Ti, Ivane, nas čuvati
Hoćeš i put kazivati,
Kuda Sinka mog vodiše,
Kud li s njime prohodiše.
Skup pjevača:
Tužna Mati tad s' uputi,
Putem plačuć plač preljuti;
I na smrt bi probliedjela,
Kad bi Krvi kap vidjela,
Jerbo dobro znadijaše,
Da to Sinka Krv bijaše;
S njom i sestre hodijahu
I žaleći naricahu.
Hodeć, bolna, posrtaše,
Jer u tuzi sva bijaše,
Al je sestre podizahu
Na rukama uzdržahu.
Još su noćne tmine bile,
Kad su k dvoru pristupile,
Ane dvor se nazivaše,
On Kaifi tast bijaše.
Kad Isusa uhvatiše,
K Ani njega dopremiše,
Jer poglavar on je bio
I njih na put otpravio.
Isus, pitan, progovori
I kratko mu odgovori;
Malkus pljuskom tad zamlati,
Zlo za dobro njemu vrati.
Ah, kakvu mu pljusku dade!
Modar obraz vas ostade,
Jer mu ruka do ramena
Bješe gvoždem oklopljena.
Taj udarac prenemili
Tužnu Majku gork' ucvili;
Ljuto ciknu to videći,
Pak zažali govoreći:
Riječi Gospine:
Ajme liepo lice moga
Sinka dragog i miloga,
Ter kakva je to desnica,
Kakva li je zaušnica!
Ah, Malkuse, neharniče!
Ah, nevoljni nesretniče!
Ter kakvo je to lupanje,
Kakvo li je udaranje?!
Ah, moj Sinko, moj pokoju,
Sam ti vidiš žalost moju,
Nit ću prestat tugujući
Lice tako gledajući!
Skup pjevača:
Jošter Gospa naricaše,
Kad s' odatle posukaše,
A ruke su bile jako
Svezane mu naopako.
Otud Kajfi vode njega
I pred njime optuže ga,
Jer je Kajfa glavar bio,
Krivce slušo i sudio.
Svjetina:
Ovaj zakon novi daje,
Slušaj, suče, istina je!
Hram ću, veli, razoriti,
Pak u tri dni sagraditi.
Puk je čudno prevario
I zla dosta počinio;
Još se hvali, da j' od Boga
I Sin da je Svemogoga!
Pjevači:
Tada Kajfa usta gore,
A oči mu mržnjom gore:
Kajfa:
Kaži ovdje po istini:
Ti si Božji Sin Jedini?
Pjevači:
Kad ču Boga spominjati,
Isus htjede čast mu dati,
Usta sveta tad otvori
I ovako odgovori:
Riječi Isusove:
Kad odgovor, suče, želiš:
Božji Sin sam! - pravo veliš!
Ovako ti odgovaram,
I znaj dobro da ne varam.
Jednog dana svako pleme
Kano Suca vidjet će me,
Kada dođem na oblaku
Pravo sudit krivnju svaku.
Pjevači:
Tada Kajfa na te rieči
Srdito se ispoprieči:
Kajfa:
Svjedočanstvo drugo što će,
Ne čuste li strašne zloće?
Ded k Pilatu potecite,
Kažite mu i recite:
- Umriet mora po Zakonu
Za bezbožnu hulu onu!
Pjevači:
Tad ga pljuskam izlupaše,
Lice sveto popljuvaše,
Pa ga biesno spopadoše
I k Pilatu povedoše.
K Namjesniku kad su stigli,
Zaglušnu su buku digli:
Svjetina:
O pravedni gospodine,
Sudi krivca, nek pogine!
Pjevači:
Tada Pilat pitat stane,
Iz koje je Isus strane,
Da se ne bi prevario
I tuđinca osudio;
On bo jošte ne znadaše,
Da mu Irud kralj bijaše,
A kad sad je čuo za to,
Odgovori on im na to:
Pilat:
Kad je tako, čujte, ljudi,
Irud neka njemu sudi!
K njemu, dakle, vodite ga,
Bude l' krivac, sudit će ga!
Pjevači:
K Irudu ga povedoše,
A kad preda nj izvedoše,
Irud mu se obveseli,
Jer g' odavna vidjet želi;
On je za njeg čuo bio,
Daje čuda počinio,
Pa i sad bi moglo biti,
Da će koje učiniti.
Zato svoje rieči strati,
Al' Isus mu rieč ne vrati.
I zato se na nj rasrdi
I s vojskom ga svom pogrdi,
Čini bielim da s' ogrne
Pak Pilatu da se vrne,
A bielim se pokrivahu
Bez pameti ki bijahu...
Tad i Majka posrćući
Za njim pođe sve plačući,
Gorka bol joj srce peče,
Pa mu ove rieči reče:
Riječi Gospine:
A vidiš li, Sinko mili,
Kako tvoja Majka cvili?
Obazri se i vidi me,
I pogledom utješi me!
Ah, to li je tv'a odjeća?!
Može l' nać se zloća veća:
Tebe, Mudrost nestvorenu,
U haljinu dat mamenu!
Ajme, Pravdo, već te nije,
Kad Irudov sud taki je!
On se mamen može zvati,
Nit se veći može dati!
Skup pjevača:
Dokle Gospa naricaše
I svom Sinku govoraše,
Sva dovrvje po gotovu
Vojska k dvoru Pilatovu.
Udvor kad se svi smjestiše,
Vrata dvoru zatvoriše,
Unić Majci ne dadoše,
Nemilo je otiskoše.
Oko njega tu stajahu,
Poprijeko na nj gledahu,
Oštro zubma škripajući,
Namjesnika čekajući.
Sade Pilat potom toga,
I videći svezanoga,
Nije čekat htio duže,
Zapita ih, što ga tuže.
Svjetina:
Gospodine, da zločinac
Posve nije i još hinac,
Ovdje ne bi svezan bio,
Nit bi ga se tko dodio!
A sad ovo svi velimo
I čisto ti govorimo,
Da ga smakneš i umoriš,
A drugo nam ne govoriš.
On bo veli, da j' od Boga
I Sin daje Svemogoga;
On zakone stavlja nove
Ter se našim kraljem zove!
Je li pravo, da se ovaki
Čovjek pusti preopaki?
Što otežeš? Dobro pazi,
U zlo koje ne ugazi!
Pilat:
Dobro, dakle! Kad velite,
Da je krivac, i želite,
Da pogine, vodite ga
I po Pismu sudite ga!
Svjetina:
To se nama ne pristoji,
Već u samu tebi stoji!
Skup pjevača:
Kad im Pilat rieči shvati,
K Isusu se on obrati:
Pilat:
Eto tebe Kraljem tvore:
Je l' istina, što govore?
Pjevači:
Buduć dotle mučeć stao
Isus i rieč ne rekao,
U mucanju sad prestade,
Odgovor mu ovaj dade:
Riječi Isusove:
Il' s' od sebe to poznao,
Ili ti je tko kazao?
Kralj jesam li, pitaš ti me:
- Jesam! - to je moje ime.
Al kralj nisam ovog svieta,
Jer da jesam, mnogo četa
Mene ovdje branile bi,
I ja vezan bio ne bih.
Ali sam se rodit htio,
Čovjekom se učinio,
Da izbavim svijet iz tmina,
Kažem, gdje je spas, istina.
U istini tko god hodi,
Mene sluša i nahodi...
Ovako je, kako velim,
Jer spasenje svima želim.
Skup pjevača:
Kad ču Pilat, što govori,
On svjetini progovori:
Pilat:
Počekajte, ne bučite,
Nego pomno promislite!
Vi velite, da g' umorim,
A da drugo ne govorim;
A ja vama velim opet,
Zar ću Kralja vašeg propet?
Skup pjevača:
Namjesnika kad su čuli,
Do neba su glas dignuli:
Svjetina:
Drugog kralja mi nemamo,
Cesaru se svi klanjamo!
De nemojder već kasniti
Ni toliko smeten biti,
Hoće pravda mjesto svoje,
Osudi ga, jer pravo je.
Skup pjevača:
Pilat poče tad misliti,
Kako će ga izbaviti.
Pilat:
Brzo, momci, uzmite ga
Tere bičim izbijte ga!
Pjevači:
Njega sluge tu zgrabiše,
K stupu svezav tako biše,
Da ga svega krv oblila
I još zemlju natopila.
Odrt tako vas bijaše,
Da se svaka kost viđaše,
Nit ostade igdje cielo
Za rt igle slavno Tielo!
Pak mu ruke oprostiše
I na nj opet navališe
Bijuć', ružeć' i psujući
I za rugo na nj pljujući.
Tad spletoše čudnu krunu
Preoštroga trnja punu
Ter ga njome okruniše
I po glavi štapim biše.
Tako strašno izranjena
I tom krunom okrunjena
Pilat puku tu stojeći
Ukaza ga govoreći:
Pilat:
Evo čovjek, koji svoga
Nema lica jur ljudskoga,
Zarad ljutih smrtnih rana,
Buduć odrt sa svih strana!
Što suviše već želite?
Jur kakav je, svi vidite,
A da rečem po razlogu,
Prava smaknut ja ne mogu.
Pjevači:
Gleda Majka milostiva
Sinka svoga jedva živa,
Svega Krvlju oblivena
I nemilo nagrđena;
Od žalosti umiraše,
Dok mu Rane promatraše,
Ljuta bol joj srce peče,
Naričući ovo reče:
Riječi Gospine:
Ajme, Sinko, srce moje,
Tako li je Tielo tvoje!
Tako mi te nagrdiše
I za rugo okruniše!
Evo cvilim i uzdišem,
Evo jedva dušom dišem!
U te gleda tužna Mati,
Ne može ti pomoć dati!
Glava, Sinko, kakva ti je?
Svak bi reko, tvoja nije!
Kakav l' obraz, diko moja,
Krvav i pun smrtna znoja!
Skup pjevača:
Jošter Gospa hotijaše
Žalit, ali ne mogaše,
Jer svjetine vika staše,
Ter iz glasa svak veljaše:
Svjetina:
Ta mu kazna nije dosti
Za njegove sve tamnosti!
Za njeg nema ogovora
Ni drugoga dogovora;
Osudi ga, Namjesniče,
Čitav narod tako viče,
Nemoj njega već braniti,
Jer jur ima mrtav biti!
Skup pjevača:
Opet Pilat, jer viđaše,
Da kriv Isus ne bijaše,
Pustiti ga nastojeći,
Reče njima govoreći:
Pilat:
Jur običaj ja vaš znadem
I trebuje da vam dadem
Krivca, koga vi želite
I za koga uzmolite,
A vi znate dobro sami,
Da blagdan je sutra vami:
Hoćete li radi toga
Barabana il' ovoga?
Jur Isusa znate, tko je,
A Baraban zna se, što je;
Ako koji čuo nije,
Život njegov, čuj, ovi je:
Baraban je podbunitelj,
Mnogih smutnja probuditelj,
On čovjeka ubio je
I tamnice dopao je.
Ovaj nije nešto tako
Učinio zlo opako.
Nuder, dakle, promislite,
Koga čete, i recite!
Skup pjevača:
Ovo Pilat govoraše,
Jer ga prava priznavaše,
Al svjetina kad to čula,
Jednim glasom podviknula:
Svjetina:
Da tog propneš, svi velimo,
Barabana svi prosimo,
Jer taj Boga našeg psuje,
Govoreći, Sin da mu je!
Skup pjevača:
A kad Pilat ču te glase,
Onda već ma uzboja se,
I opet ga pitat stane,
Od koje je došo strane.
Odgovor mu Isus ne da,
Već ponizno k zemlji gleda.
Pilat:
Ded govori, što ne zboriš?
Zašto sa mnom ne govoriš?
Ne čuješ li, potrebniče,
Kako mnoštvo na te viče?
Ja te mogu izbaviti
I mogu te pogubiti.
Život i smrt tvoja stoji
Sad u rukam' samo mojim.
Otkuda si, dakle, kaži,
A drugoga već ne traži!
Skup pjevača:
Kano janje Isus stase,
Dokle Pilat besjeđaše;
Sveta usta tad otvori
Te Pilatu odgovori:
Riječi Isusove:
Kad odgovor želiš čuti,
Po istini reći ću ti:
Ti imao vlasti ne bi,
Da zgor nije dana tebi,
Nit bi sud tvoj valjan bio,
Da ne bude Bog hotio...
A tko me je tebi dao,
U veći je grijeh upao.
Skup pjevača:
Čuvši Pilat, izvede ga,
Izranjena pokaže ga:
Pilat:
Što mislite? Drugi nije:
To je Kralj vaš! Gle, kaki je!
Skup pjevača:
Kad te rieči razumješe,
Ko vukovi pobjesnješe:
Svjetina:
Propni njega, svi velimo,
A sve jedno govorimo!
Ovdje sudac, znamo, ti si,
A Cesarov zlotvor nisi:
Al' ako ga ne'š suditi,
Carski čovjek ne ćeš biti,
Jer tko godi kralj zove se,
Od Cesara odmeće se!
Pazi, dakle, da rad njega
Ti ne budeš krivac svega!
Pjevači:
Ovo kad mu naviestiše
I Cesarom poprietiše,
Sva mu slobod onda pade,
A prostosti već nestade:
Sjede tada na priestolje
I reče im preko volje:
Pilat:
Uzmite ga, - vodite ga,
Tere na Križ propnite ga.
Pjevači:
Kad osudu oni čuše,
Svi na njega nasrnuše,
Rastezaše, opet biše,
Pak na nj teški Križ staviše.
Tužna Majka sa sestrama
I pobožnim još ženama
Za vojskom se tad uputi
Gorko plačuć plač preljuti.
Tu kad Isus družbu vidje,
Da plačući za njim ide,
Pogleda ih dragostivo
I reče im milostivo:
Riječi Isusove:
O, sionske jadne žene,
Ne plačite zarad mene,
Na vas iste vi cvilite
I na porod vaš žalite,
Jere teško vrieme doć' će,
U kome se reći hoće:
O nesretne dojilice,
O blažene neplodnice!
U dan onaj strahoviti
Planinam će govoriti:
- Gore, na nas nut padnite,
A bar danas pritisnite!
Jer kad ovu čine štetu
U zelenu još drvetu,
Što će s' onda učiniti,
Kada bude suho biti?
Pjevači:
Još ovako govoreći
Isus pade Križ noseći,
Ne moguć se već držati
Nit' na nogam više stati.
Križ je, što ga on nosio,
Dug lakata osam bio;
Bješ' od hrasta sav zelena
Nešto malo poravnjena.
S njim zločinca dva vođahu,
Koje smaknut hotijahu:
Jednom ime bješe Dižma,
A drugi se zvaše Gižma.
Razbojnici bjehu bili
I zla dosta počinili:
S njim ih propet namisliše,
Da pogrde njega više!
Kad to vidje tužna Mati,
Poče gorko naricati:
Riječi Gospine:
Ajme, Sinko, ljuta rano,
Moja diko i obrano!
Ah, to li sam dočekala,
Toga li se nagledala:
Da te tako pogrdiše,
S razbojnicim osudiše!
S takovom te družbom vode
I načine iznahode,
Da nagrde Tielo tvoje
I da rane srce moje!
Već te molim, Sinko blagi,
Ah, premili i predragi,
Da mi dadeš Križ nositi,
Već ne mogu podnositi!
Tada ću se umiriti,
Kad te budem izmieniti;
Onda neću već plakati,
Kad ti pomoć budem dati.
Pjevači:
Dokle Gospa tu cviljaše,
Isus s Križem slieđaše.
Kako malo napried pođe,
Na njeg smrtna slabost dođe.
I jer snaga njeg izdade,
Licem svojim zemlji pade.
Tad viknuše, da svak stane,
Dokle opet ne ustane.
Majka jadna, kad to spazi,
Kano da je mač porazi,
I rad bola žestokoga
Pade pokraj Sina svoga...
To bi srce kamen bilo,
Koje ne bi procvililo,
Majku tužnu gledajući,
Kako trpi uzdišući.
Svrhu zemlje Sin ležaše,
Komu lice sve bijaše
Vele strašno izranjeno,
Kano mrtvo izmienjeno;
A kod njega Majka pala,
Sva s' u suzam okupala,
Niti može k njemu doći,
Nit mu može dat pomoći!
Kad krvnici ugledaše,
Da još malo živ bijaše,
Da ne može ni hoditi,
A kamoli Križ nositi,
S njega teški Križ digoše
I Šimunu predadoše,
Od Cirene on se zvaše
Ter sa sela tad iđaše,
On ne htjede Križ nositi,
Al' ne može ino biti:
Na se, dakle, kad Križ primi,
Uputi se među njimi.
Tad Isusa podigoše
I nemilo povedoše;
Kalvarija brieg se zvao,
Gdje se propet on imao.
Kalvarija, - tumačeći -
"Mrtva glava" hoće reći,
Jer tu kosti svih bijahu,
Koje ondje propinjahu.
Međuto se poosviesti
Jadna Majka od nesviesti,
A sestre joj pomogoše,
Te za vojskom s njom pođoše.
Kad na vrhu gore bješe
Kalvarije, tad vidješe,
Da sva vojska nad njim staše
I na Križ ga propinjaše:
Jedni ruke rastezahu,
Drugi čavlim pribijahu,
Udaraca jeka staše,
Da sva gora glas vraćaše.
Kad bi koji Majka čula,
Iznova bi protrnula:
Sama krepost Božja dade,
Da tu mrtva ne ostade!
A kad sve već dovršiše,
I Križ uzgor usadiše,
Isus poče tad moliti
I svom Ocu govoriti:
Riječi Isusove:
O, moj Oče svemogući,
Jur na smrti ja budući,
Ti znaš da sam ispunio
Sve potanko, što si htio.
Činio sam, što je bolje,
I umirem drage volje:
Vražju silu jur oborih
I čovjeku raj otvorih.
Sad te molim, Oče mili,
Svrhu sviju ti se smili,
Da te budu svi štovati,
Pak raj s tobom uživati.
Ovim svima ti oprosti,
Buduć Otac od milosti,
Da ih koji ne pogine,
Jer ne znadu, što sad čine.
Sad su moji protivnici,
Al' nek budu sljedbenici:
Dostoj im se milost dati,
Da se mogu pokajati.
Pjevači:
Dok je Isus propet bio
I molitvu tu molio,
I lupeža dva propeše,
Pak se rugat s njim počeše:
Aj, čuveni čudotvorce,
Aj, aj, vrsni rukotvorče,
Koji crkvu razrušuješ
Pak u tri dni sagraduješ!
Da, naš Kralju, zdrav nam bio,
Čudno ti si zadobio!
Imat ćeš se čim hvaliti,
Kada k Ocu budeš priti;
Jer gdje drugom život dade,
Sad ga tebi već nestade:
Valja reći, da kreposti
Tvoje nisu sve vriednosti!
Skup pjevača:
Lupež pako govoraše,
S lieve strane što višaše:
Lijevi razbojnik:
Ako Božji Sin si pravi,
Nas i sebe sad izbavi!
Skup pjevača:
Ovo Gižme rieč bijaše,
A Dižma mu govoraše:
Desni razbojnik:
Ti sam znadeš, da smo krivi,
Nit je pravo da smo živi;
Al pravedan ovaj gine,
On je nevin, bez krivine!
Skup pjevača:
Pak Isusa gledajući
Reče njemu uzdišući:
Desni razbojnik:
Ti se sjeti duše moje,
Kad u carstvo dođeš svoje!
Skup pjevača:
Isus buduć njega čuo,
Na milost se jest ganuo,
I skrušena njeg videći
Utješi ga govoreći:
Riječi Isusove:
Kad je tako, ja ti velju,
Ispunit ću tvoju želju:
Danas kraj je tvome vaju,
Sa mnom bit ćeš ti u raju.
Pjevači:
Dok On tako govoraše,
Ispod Križa Majka staše,
Gledala ga i plakala,
Iz dna srca uzdisala.
I Ivan je uz Križ bio
S druge strane, suze lio.
Usta Isus tad otvori,
Ovako im progovori:
Riječi Isusove:
Ženo, nemoj već plakati,
Drugog ću ti sina dati:
Ivana ti evo moga
Za tvog sina predragoga.
Teb' Ivane, Majku dajem,
Za Majku ti nju predajem:
Znaj, da sam ti sve predao,
Sad kad sam ti Majku dao!
Pjevači:
Isus ovo njoj govori,
Da je štogod razgovori,
Jer brižniji s nje bijaše
Nego s' onog, što trpljaše.
Ivan kako Majku steče,
Prignuv glavu k njoj poteče
I kakono sin joj pravi
Do smrti je ne ostavi.
Gleda Majka Sina svoga,
Zatim gleda na drugoga,
Pak promišlja u gorkosti
Rođenoga izvrsnosti;
Misli, tko je Sin joj bio,
Tko l' Ivana porodio:
Opet gleda pak uzdiše
Videć, da joj jur izdiše
Ah, tko bi se uzdržao,
Na taj prizor ne plakao?!
Ljuta bol joj srce para,
Pak ovako progovara:
Riječi Gospine:
Ah! Moj Sinko poljubijeni,
Ah, preslatki i medeni!
Rieči Tvoje, premda mile,
Srce su mi prostrielile.
Ah, kako će Ivan biti
Sin mi, Sinko plemeniti?!
Ti Sin Boga velikoga,
On čovjeka sin jednoga!
On pri Tebi toliki je
Kolik onaj, koga nije!
Pa ga mjesto sebe daješ,
Mene njemu ti predaješ!
Još mi veliš: - Uzdisati
Nemoj više ni plakati! -
A može li tužna Mati
Ne cviljeti, ne plakati?
Al jer to je volja Tvoja,
Podlaže se duša moja:
S tvojom moću trpjet mogu,
Za sve kličem: - Hvala Bogu!
Pjevači:
Dokle Gospa tako cvili,
Ožednje joj Sin premili:
- Žedam! - kliknu i zaželi,
Vode da mu tko udieli.
Al' od žeđe žešća želja
Bješe našeg Spasitelja,
Da bi spas nam svima dao
Rad čega je i došao!
No krvnici za porugu
Spremiše mu muku drugu
Žuč i ocat pomiešaše,
Pak tu gorkost pit mu daše!
Buduć Isus okusio
I okrutnost tu vidio,
Ne htje piti, nego svomu
Ocu reče nebeskomu:
Riječi Isusove:
Oče dobri, sve j' svršeno,
Što o meni bi rečeno;
Ja izvrših volju Tvoju,
Sad Ti dajem dušu svoju!
Skup pjevača:
Ovo rekav, malo dahnu,
Prignuv, glavu, ter izdahnu...
(Svi kleknu i u tišini mole, zatim se nastavi pjevanje)
Pjevači:
A kad Isus duh predade,
Čudno smućen svijet ostade;
Sunce jasnost tad izgubi,
Dođe mračno i pogrubi.
Svijet osta vas pun tmine,
Jer preminu Kralj istine;
Sva se zemlja strašno strese,
Jer Bog-čovjek smrt podnese.
Smrt povrati, što pomori,
Jer se mnogi grob otvori,
Mnogi Sveti ustadoše
Ter u sveti Grad odoše.
Pećine se rastvoriše,
Građe mnoge oboriše,
I živine bez razloga
Sve smrt plaču svoga Boga.
Kad stvorenje, svako tada,
Poruši se, cvili, jada,
Što j' od Majke tužne bilo,
Što li se je dogodilo?
Križ bijaše zagrlila,
Sva se u plač promienila,
Ter Krv Sinka cjelivaše,
A drvetu govoraše:
Riječi Gospine:
Ah, moj Križu, gorka željo,
Smrtna Sinka mog posteljo!
Ti si odar Sinka moga,
Plemenitog i miloga!
Križu, Križu, ah gorkosti!
Premda jesi pun slatkosti,
Jer po tebi svi grešnici
Sad su rajski baštinici,
Ja sam Majka, pa se bolim,
Ah, prigni se, vruće molim,
Da ja Sinka s tebe snimim
I na svoje krilo primim.
Da nad Njime ruke sklopim,
Dok u suzam sva se topim,
A suze će vodu dati,
U njoj ću Mu Rane prati,
Križu, drvo posvećeno,
Za spasenje određeno,
Daj mi Sinka moga Tielo,
Na tebi je dost' visjelo.
Sin je to moj, Križu sveti,
Kog najprije u pameti
Začeh, potom i porodih...
Već daj mi Ga, kakogodi.
Križu, Križu, ah žalosti!
Ti Majčinoj boli prosti,
Jer mi tuga srce kosi,
Ubija ga i zanosi!
Istina je, da tugujem,
Al' iz duše tebe štujem:
Ti si sredstvo Otkupljenja,
I milosti i spasenja.
Pjevači:
Dok tu Majka naricaše
I priklono Križ moljaše,
S njom i sestre još bijahu
S drugim ženam i cviljahu.
Muške glave tu ne bješe,
Neg' sam Ivan, jer sav bješe
Onaj narod odvrvio,
Kad je mrtva Njeg' vidio.
Tako tužna ta družina
Plačuć mole Gospodina,
Da bi tkogod još došao
I skinut Ga pomogao.
Kad Josipa ugledaše,
Da se k njima primicaše
Noseć ljestve, da Ga skine
S Križa prije noćne tmine.
Kod Pilata bješe bio,
Od njeg Tielo isprosio.
Jer Ga htjede pokopati
I svoj novi grob Mu dati.
Buduć Križu pristupio
I na nj ljestve naslonio,
Započe Ga otkivati,
Tupe čavle izbijati.
A kad čavle povadiše
I s križem ga rastaviše,
Na krilo Ga primi Mati
I poče Ga cjelivati.
Sveta Majka uzdisala,
Suzam Rane ispirala.
Pak ne moguć trpjet dalje
Na sve strane vapaj šalje:
Riječi Gospine:
O svi, koji prohodite,
Razmislite i vidite,
Je li žalost čija slična
Bila mojoj i prilična?
Evo Sinka ja izgubih,
Koga sa svim srcem ljubih,
Slavu, diku, ures svieta,
Od trideset i tri ljeta!
Bijah Majka ja radosti,
Sad sam more sve gorkosti,
Sinka mrtva gledajući
I na krilu imajući.
Ah, moj Sinko pregizdavi,
Vruče živi sve ljubavi,
Smrt me strielja na sve strane
Videć ove strašne rane!
Ajme, Glavo sve mudrosti,
Razabranja i trieznosti,
Kako l' si mi izranjena
I nemilo nagrđena!
Oči, pram kim sunca jasnost
Mogaše se zvati tamnost,
Pogled slatki kamo li je?
Ah, umro je, već ga nije!
Usne liepe i rumene,
Žučju, octom natopljene,
Kako s' vaše rumenilo
U bljedoću promienilo!
Ajme, ruke provrćene,
Ah, i noge probijene,
Kako ste mi požutjele,
Što bijaste k'o snieg biele!
Ajme, boče otvoreni,
Mrtvu kopljem probodeni,
S desne strane počinjući
Pa kroz Srce prodirući!
Bože! Čudne nemilosti,
Bezakonja i tamnosti:
Ter ni mrtvu ne prostiti,
Već Te tako nagrditi!
Ah, što li Ti učiniše
Kako l' zlobno umoriše:
Gore nego zlotvornika,
Neg najgoreg razbojnika.
Ružo jednom prerumena,
A sad Krvlju poškropljena,
U što si se okrenula,
Kako l' si mi uvenula!
Sinko liepi moj, oprosti,
Ako ne znah reć zadosti;
Ne znam, jer mi tuga ciepa
Srce, Dušo moja liepa!
Gorku premda u jauku,
Blagoslivljam tvoju Muku,
Jer su duše otkupljene
I od ropstva izbavljene...
Oče višnji, svemogući,
Ja već reći ne znadući,
Velim samo: - Hvala Tebi,
Jer svog Sina primi k Sebi!
Skup pjevača:
Pokle Ivan, sin joj novi,
Sve za pogreb prigotovi,
Novoj Majci prikloni se
I ovako oglasi se:
Ivan:
Ja znam, Majko, kako ti je,
Al' plakati korist nije,
Jer da bude On hotio,
Ne bi sada mrtav bio.
Ljubav ovo sve djelova,
Kojom tamni sviet milova:
Da bi sviet otkupio,
Gorku smrt je pretrpio.
Sve si ovo ti već znala,
Još kad si Ga na sviet dala,
Nit je Tebi smrt njegova
Neka čudna stvar iznova.
Svi plačemo, kako znamo,
Jer mlohavu put imamo,
Al' se opet ustrpimo
I tužiti prestanimo!
Dostoj nam se Tielo dati,
Da G' idemo pokopati,
Jer se sunca jasnost skrila,
I noć jurve pristupila.
Pjevači:
Dokle Ivan besjedaše,
Majka s pomnjom njeg slušaše,
A govorit kad prestade,
Mrtvoga mu Sinka dade.
Kad na ruke njeg primiše,
Sve što treba učiniše,
Kako s čašću pristoji se,
Dragom Meštru dostoji se.
Mirom Tielo obloživši
Pak u platno obavivši,
U grob novi sahraniše
I kamenom zaklopiše.
Žaleć, dakle, Majka Sina,
I tužeći sva družina,
Svak otide svojoj kući
Uskrsnuće čekajući.
Posljednje ponukovanje
Jesi l', puče, razumio,
Kakav plač je ovdje bio?
A tko uzrok bi ovoga
Događaja žalosnoga?
Drugi nije, već krivine,
Griesi, zloće, opačine.
Koje bjehu učinjene
A pak od nas ponovljene.
Grieh nemili, dakle, ova
Svakolika uzrokova,
I da nije grieha bilo,
Ne bi s' ovo dogodilo!
Ah, već neće grieh prokleti
Našem Bogu nas oteti;
I nemojmo uzrok dati,
Da nas može nadvladati!
Mlohavi smo, istina je,
Jer nevoljna put slaba je.
Ali ćemo mi sve moći,
Kad nam Isus da pomoći!
Naš Isuse, s nam upravi,
Sve nam griehe zaboravi,
Za koje si krv prolio
I sramotnu smrt podnio.
Svi Ti hvale uzdajemo,
A za grieh se svi kajemo,
Što neharni dosad bismo
I njime te uvriedismo.
Više možeš Ti prostiti,
Nego čovjek sagriešiti,
A i hoćeš, jerbo Tvoje
Milosrđe obilno je!
Prosti, dakle, jer molimo,
Kajemo se, i volimo
I smrt istu svi primiti
Neg Te više uvriediti!
A jer dare podjeljuješ
Sve po Majci, koju štuješ:
Majko slatka, Sinu tvomu
Reci: - Prosti puku svomu!
On je ciena Krvi tvoje,
A glasnik je slave moje:
Da je grešan, istina je,
Al' mu prosti, jer se kaje:
Već Te ne će uvriediti
Nit neharan odsad biti,
Buduć Ljubav jur poznao,
Koju si mu pokazao. -
Ako budeš tako reći,
Svaku ćemo milost steći,
Jer zna Sin tvoj, kako Mati
I made se poštovati.
Jurve konca nije tvomu
Milosrđu velikomu,
Nit je tebe tko molio,
Da pomožen nije bio.
Majko, dakle, Isusova,
Moli, da nam Smrt njegova
Grieha bude otpuštenje
I duševno svim spasenje!
Blagoslov
A sad koji sav sviet stvori,
Vas obilno pomogao,
I koji vam Raj otvori
Svoj blagoslov svim vam dao.
Eda biste, dok živite,
Vazda s Njime prebivali,
A za tizim, kad umrete,
Njega s Majkom uživali!
Muka Gospodina našega Isukrsta
i Plač Matere njegove
u pjesmu složio godine Gospodnje 1753.
fra Petar Knežević, rodom iz Kapitula kraj Knina,
svećenik - franjevac, član Provincije presvetog Otkupitelja;
preuredio godine Gospodnje 1951.
Fratar Milovanov
svećenik - franjevac iste Provincije
|
Molitve 
