Molitve, Molitva, Portal o molitvama

1. DIO: Život od ovoga svijeta 

Rođen sam 1970. u Zagrebu. Živim u sjevernom predjelu grada na padinama Medvednice; do nedavno to je bilo selo. Volim tamo živjeti jer sam odmalena zavolio prirodu. Tamo sam išao u osnovnu školu. Završio sam srednju školu za medicinske tehničare u Zagrebu jer sam želio pomagati bolesnim ljudima. 

Moja obitelj nije bila vjernička osim tradicionalno, o "Uskrsu i Božiću". No, imao sam baku koja je čuvala brata i mene, a bila je teško i kronično bolesna. Imala je nekoliko teških dijagnoza, a ipak je uvijek sve radila za nas s ljubavlju i nikad se nije previše žalila, iako je dosta trpjela. Kada su me u 10. godini preselili u njezinu sobu (djed je jako hrkao, pa je bio "izbačen" u drugu sobu), primijetio sam kako se baka svaku večer prije spavanja moli. Mene vjera i molitve uopće nisu zanimale, i nakon krizme, u sedmom razredu, prestao sam ići u crkvu, jer je naš župnik za moj pojam bio prestrog, tako da sam Crkvu i Boga doživljavao kroz njegovu strogost. Bog je bio netko tko neprestano gleda gdje ću pogriješiti kako bi me kaznio. Pamtim jedan događaj s vjeronauka. Iako sam ja uvijek bio pristojno i poslušno dijete, jednom me neki dečko u crkvi nagovorio da imitiram jednog profesora, na što sam pristao i svi su se tiho smijuljili, pa nismo slušali župnika. On me tada prozvao i rekao svima: "Vidite, već sada si puno toga dozvoljava u crkvi, a kada će odrasti, reći će - Ja sam Bog!". To me malo povrijedilo.

Ima jedan zanimljiv detalj iz tog razdoblja. 1982. su prvi hodočasnici iz naše župe išli u Međugorje i donijeli su mojoj baki sliku Gospe. Ja sam tu sliku uzeo, potpuno nesvjesno i ravnodušno, i umetnuo je u okvir slike Svete obitelji iznad bakinog i mog kreveta. A pojma nisam imao što je to bilo u Međugorju a nije me niti previše zanimalo. Ta je slika ostala u bakinoj sobi do današnjih dana. 

Tada me uglavnom zanimala glazba, strane top-liste, diskači. Vrlo rano sam počeo ići u disko (u 5. ili 6. razredu). Počeo sam pušiti u sedmom razredu (na sam dan krizmanja!), a u srednjoj školi sam počeo izlaziti po kafićima u Tkalčićevoj ulici. Kako sam bio odličan đak i poslušan u kući, nitko se nije zabrinjavao, pogotovo ne roditelji. I cure su me rano počele zanimati. Prvi "filmski" poljubac sam iskusio u šestom razredu. Nisam ni mislio da je to nešto loše kad to danas svi drže normalnim već za tu dob. Ubrzo sam otkrio i "zabranjene" časopise, i već je tada započelo ranjavanje moje duše.

1988. upisao sam Medicinski fakultet i otišao u vojsku. Na medicini sam, studirajući kemiju, fiziku, biologiju i anatomiju, povjerovao, da sada znam što je to čovjek. Ali nisam dobio sve odgovore na pitanja koja su me mučila. 1990. sam prekinuo medicinu (u drugom semestru) i upisao sociologiju na Filozofskom fakultetu. Tamo sam u potpunosti formirao svoje ateističke, liberalne i antikatoličke stavove. I jedino u što sam tada vjerovao bila je znanost. Čak sam pisao seminare protiv Crkve u kojima sam ismijavao kršćanska načela da se onome tko na nas udari kamenom uzvrati kruhom, tvrdeći da se na taj način čovjek pretvara u pasivnog roba koji dozvoljava da ga svatko gazi.

1991., pred sam rat, umrla je baka. Tada sam počeo piti tablete za smirenje jer jednostavno nisam mogao preboljeti gubitak najdraže osobe u svom životu. 
Studirajući znanost o zapadnjačkom društvu i klasičnu filozofiju, shvatio sam da je smisao ljudskog života u potpunoj slobodi i samoostvarenju, a Crkva, po mom tadašnjem mišljenju (osobito Katolička), taj razvoj tijekom čitave povijesti samo koči i zatupljuje ljude. Čitao sam tada Braću Karmazove Dostojevskog i duboko me se dojmila rečenica: Kada Boga ne bi bilo, sve bi bilo dopušteno! Mislio sam: pa da, to je to, treba samo maknuti tu "ideju Boga" i osloboditi se straha od nekakve Božje kazne kojom su nas plašili kao djecu. I živjeti slobodno poštujući slobodu drugih! 

I tada sam počeo tragati za tom slobodom, počeo sam izlaziti na sumnjiva i opasna mjesta misleći da je sloboda u zadovoljenju svih požudnih želja, samo se treba riješiti svih strahova koje društvene norme nameću. I u tom sveopćem hedonizmu nisam ni shvatio da sam postao rob tih želja i zapravo ovisnik o njima. Naprosto, robovao sam tijelu tražeći ugodu, misleći da je to sloboda. Ubrzo sam shvatio koliko je to zapravo loše, jer sam padao sve dublje i dublje. No nisam si više mogao pomoći. Nisam mogao promijeniti svoj život, a svaki dan bio sam sve prazniji i usamljeniji. Počeo sam sve više piti tablete ali i alkohol. S druge strane, kod kuće sam bio dobar i vrijedan, a na faksu odličan student, tako da nitko nije znao što ja radim i kako živim. Tako sam živio gotovo tri godine.

Pao sam na samo dno. U jednom sam trenutku shvatio da sam okružen ljudima iz kriminalnog svijeta i da sam i sam jednom nogom u kriminalu. Tada sam upao i u opasnu situaciju, u ruke kriminalca koji se bavi ucjenjivanjem, iz koje me sam Bog izvukao. Doživio sam najveći strah u svome životu. Shvatio sam da me još jedan korak takvog života vodi u sigurnu propast, a tko zna, možda i u smrt. No više me brinulo što ću povrijediti svoju obitelj kada otkriju kako ja živim. Ali kuda sada, pomislio sam, kod psihijatra, kod psihologa, socijalnog radnika? Znao sam koliko su bešćutne, hladne i birokratizirane te institucije. Ni u koga nisam imao povjerenja. A više nisam mogao tako živjeti... 

To je bilo u tjednu kada je u Hrvatsku prvi puta došao sveti Otac, u rujnu 1994. I toga petka, 9. rujna 1994., besciljno lutajući gradom, osjetio sam potrebu da odem na ispovijed (ja, ateist i antiklerikalac!). Kako je to bilo moguće, još ni danas mi nije jasno. Očito sam potrošio sve svoje opcije, sva moja znanost i mudrost nije mi više mogla pomoći. Danas kažem da je moja duša tek onog trenutka kada je moj oholi intelektualni ego pao na dno, dobila prilku da me povede na svoj izvor. I danas mi je posve nejsano kako i zašto sam od svih zagrebačkih crkava otišao na tu ispovijed baš u crkvu Sv. Franje Asiškog na Kaptolu. Pojma nisam imao da su tamo nekakvi fratri niti tko su oni. O fratrima sam znao samo iz jedne knjige koju smo kao lektiru morali čitati u srednjoj školi - "Bakonja fra Brne" Sime Matavulja, gdje su ih ismijavali. I tako sam se našao u redu za ispovijed. Bilo me strah reći istinu o svom životu, reći da se nisam ispovijedio 11 godina, reći da sam nevjernik i što sam sve radio... Mislio sam da će me izopćiti iz Crkve. A nisam znao da sam se već sam izopćio, po svom vlastitom izboru! Tada sam se rasplakao u ispovjedaonici, a plakao nisam valjda od djetinjstva. Svećenik - kad je vidio o kakvim se ranama radi - ne samo da me nije izopćio nego mi je dao odrješenje i pokoru, utješio me i pozvao me na razgovor. Izašao sam šokiran! Sve mi je oprošteno?! Osjetio sam beskrajno olakšanje. I nakon 11 godina primio sam svetu pričest!

Tada se zapravo dogodila promjena mog stava prema Crkvi: od potpunog odbacivanja i kritike do prihvaćanja da je Crkva "ipak OK" i da je ispovijed zapravo jedna dobra psihoterapija. Nisam pojma imao da sam zapravo primio sakrament pomirenja. Otad sam počeo prihvaćati mogućnost postojanja Boga (rekao sam, parafrazirajući Karamazova, Kada Boga ne bi bilo, trebalo bi ga izmisiliti!) i počeo sam manje kritički gledati na Crkvu. Primijetio sam da su i se sve moje napasti smanjile. No tada nisam do kraja povjerovao da čovjek može ozdraviti od svih slabosti i grešnosti za koje misli da su mu čak genetski dane. Nisam se vratio u Crkvu i nisam došao na razgovor sa svećenikom. Bože, da sam barem došao na taj razgovor, čega bih sve bio pošteđen! Nisam tada ni znao da sam u tim trenucima bio opet u domu Očevom. A danas vjerujem da je tada Gospodin pokrenuo i nebo i zemlju da me potpuno vrati i zadrži.

Toga Božića 1994. bio je na TV-u film u dva dijela, Zefirellijev "Isus iz Nazareta" koji me se duboko dojmio. Shvatio sam da je Isus zaista bio nešto posebno u cijeloj povijesti. I u sceni kad Ivan Krstitelj stoji u rijeci Jordan i viče: "OBRATITE SE, OBRATITE SE!" zavapio sam iskreno svim svojim bićem: "Bože, a kako se obratiti?! Pa ako Ti stvarno postojiš, zar je moguće da je čovjek stvoren na Tvoju sliku i priliku a da ipak živi gore od životinje, da robuje najnižim nagonima koje ne može kontrolirati?! Da je sposoban toliko mrziti i ubijati?! Pa zar sam zato došao na ovaj svijet da robujem takvim strastima?!" Nisam ni slutio da je taj vapaj Gospodin čuo i da je to bila moja prva molitva srcem u životu.
Počelo je moje traganje...Krenuo sam krivim putevima, a On je išao ispred mene ispravljajući ih šaljući poticaje, znakove i glasnike Radosne Vijesti. Najprije je došlo Novo doba koje je trajalo pune tri godine.