Dakle, ni manje ni više, nego s knjigom Umijeće ratovanja koju je prije više od dvije tisuće godina sastavio tajanstveni kineski ratnik-filozof, Sun Tzu. Naime, osvajanje određenoga područja, države, grada, utvrde; strategija i taktika, put do uspjeha, pobjede i to ne uvijek silom, nego i milom. Navodeći sadržaj šeste stranice iz Umijeća ratovanja pozornost je usmjerio k našim obiteljima. Tom prikazu vjerno odgovara taktika o kojoj piše stari kineski ratnik. G. Ursić nam priča kako se obitelj ne rastače silom niti agresijom. To se događa milom, ne preko noći. Najprije smo zaposlili oboje roditelja, djecu predali u vrtiće i škole, pobrinuli smo se i za treću dob.

Nema više starijega člana obitelji na čelu stola, pa je iskustvo i mudrost pomaknuta kao suvišna. Zapravo, to nema tko ni primijetiti. Roditelji rade do 16 sati. Na ploči piše poruka što izvaditi iz hladnjaka i zagrijati. Ne piše da se ruča za stolom, pa se s tanjurom ide u naslonjač, pritišće daljinski i gleda Big Brother i slične serije, vješto planirane naslove… usput se mrvi po tepihu, s ispruženim nogama na stolu. Kad dođu roditelji, jedno dijete mora na engleski, drugo na trening. Kad se vrate kući, već je noć. Svi su umorni.

Otac obitelji će pogledati vijesti. Da, donijet će i novinu, jer jutros nije uspio sve pročitati. Majka će za sutra pripremiti ručak, čistu odjeću, a kad djeca legnu i ona će kratko pogledati TV novosti. Djeca su pred spavanje poljubila roditelje. Otac ih je pitao kako su, je li sve u redu, a ona su odgovorila: OK. Dovoljno. U nedjelju se Ani ne ide na misu. Dosadno joj je. Više ne pjeva u zboru, ne pjeva više ni Marija, ni Petra.

Roditelj se zanima zašto je to tako, sugovornik savjetuje, da ne pridaju tomu veću pozornost, da će to proći… Pubertet. Nakon godine dana neće više ni Ivančica u crkvu. I njoj je to smiješno. U međuvremenu sve drugo može i hoće. A što je to? Poistovjećivanje s okolinom, s društvom koje neće drukčije. Tko ih je tako složio? Kao crne trake, zibaju se u ljuljačkama s džeparcima koji se prazne u zadimljenim kafićima.

Zajednički obrok nedjeljom? Nećemo zazvati Božji blagoslov jela. To ćemo učiniti na blagdan. Prigodno. Umjesto razgovora, poneki komentar. Svatko na svom listu podijeljenih novina traži zanimljivosti miješajući mrvice kruha namazane maslacem i pekmezom. Mrvi se život, zajedništvo. Obitelj šuti. Netko se sjeti da upravo počinje neka serija, uzima ostatak obroka, odlazi. Ništa neobično. U naslonjaču, s tanjurom mrvica, čaša soka na podu… u pidžami do podne. Svatko će ići na svoju stranu. Majka će ipak otrčati na misu. Tata je muško. On će to učiniti za Božić i Uskrs. Djeca su odrasla. Imaju svoje mišljenje. Čije je to mišljenje, odakle stiže? Tko tako hoće? Mama? Ne. Tata je ravnodušan. Svi šute. Obitelj šuti, a nešto se je ipak dogodilo.

Izgleda da je netko dobio bitku bez sile, bez borbe. Umijeće ratovanja je poslije dvije tisuće godina još uvijek mudar priručnik za uspješno osvajanje svake vrijednosti, ne silom nego milom, pa i utvrde kakva je obitelj. Zgranuti nad naslovima crne kronike obitelj zaključuje da nema ništa od života, da je sve vrag odnio. Oni ne znaju da im je i djecu netko odvukao od stola, da to radi svaki dan, da ih uzima i preuzima nepovratno, njih i njihovo vrijeme kojemu se ne mogu suprotstaviti nikakvom silom. Djecu više ništa ne zanima. Roditelji moraju taktizirati s njima, da ih zadrže, da budu dobri, da odlaze u školu. Roditelji češće moraju biti poslušniji od djece. Ako u tom malom zajedništvu svi ne misle i ne žele isto, ako radi toga šute, onda je to izdaja.

Potražimo tu svetost, nit koja povezuje sve oko stola. Je li to samo bračna ljubav, zajednička briga i uteg odgovornosti, trka s vremenom da se spriječe posljedice? Da ne pitamo koje su uzore imali roditelji, lakše je zamisliti što će djeca ponijeti sa sobom u svoje obitelji. Njima je smiješno govoriti o obitelji. Koja je to kategorija? Brak? Za njih su to pitanja bez veze.
Kad se današnja obitelj susreće u svojem domu, kad bi trebala izmijeniti nekoliko riječi, podsjeća na prometnicu kod čijeg je raskrižja zakazala signalizacija, pa se prvenstvo 'prolaza' utvrđuje osobnom snalažljivošću i spretnošću.

Obitelj nije više na okupu, međusobno imaju različite, češće i oprečne stavove i interese. Sve je manje zajedničkih ciljeva. Sve češće se brani svatko sam za sebe. Obitelj je rijetko jedinstvena utvrda. Zato je ranjiva i lako osvojiva.

Zato je zbog svega ovoga važan Isus Krist, a On je pak važan zato što je važan Bog. Upravo On, Bog, je htio obitelj, uostalom on je to i potvrdio svojim rođenjem i životom u obitelji.

Svake godine u nedjelju, gotovo uz sami Božić, tj. u nedjelji božićne osmine, Crkva slavi blagdan Svete obitelji, stavljajući ispred nas ovu svetu nazaretsku obitelj kao uzor svakoj našoj obitelji, ali isto tako i kao potvrdu njezinog dostojanstva i važnosti. Zapravo nešto puno više, želi nam se reći ovim blagdanom, a to je važnost Božje prisutnosti u našim obiteljima, jer u obitelji u kojoj je Bog prisutan po vjeri roditelja, po slušanju njegove riječi, po zajedničkoj molitvi, neće uzmanjkati ljubavi, ili će se iza svake krize, ona ponovno roditi. Amen.

Preuzeto s portala Križ života