Molitve, Molitva, Portal o molitvama

O, ponore ljubavi, čini se kao da si luda za svojim stvorenjima, kao da ne bi mogao živjeti bez njih, a ustvari si Ti naš Bog koji nisi potreban nas. Od našeg dobra tebi ne raste veličina, jer si Ti nepromjenjiv. Naše te zlo ne oštećuje jer si Ti vrhovno i vječno dobro. Tko te potiče na toliko milosrđe? Ljubav, ne dužnost ili potreba za nama jer smo mi krivci i zli dužnici.

O, vječni Oče! O, ognju i ponore lčjubavi! O, vječna ljepoto, nado, o utočište griješnika! O, naizmjerna širino, o vječno neizmjerno dobro, Ti koji si lud od ljubavi! Zar si Ti potreban tvoga stvorenja? Da, kako mi se čini, jer se Ti držiš načina kao da ne bi mogao bez njega živjeti, premda si Ti život od kojega svaka stvar prima život, a bez Tebe nijedna ne može živjeti. Zašto si, dakle, toliko zaljubljen u nas do ludila? Zašto si se zaljubio u svoje stvorenje? Zašto se njime naslađuješ i proširuješ u samome sebi, i kao opijen za njegovo spasenje tražiš ga dok ono od tebe bježi? Ono se udaljava a Ti se približavaš. Bliže nisi mogao doći nego da si se zaogrnuo njegovim čovještvom.

Što da rečem na sve to? Učinit ću kao Jeremija koji je govorio: Ah, ah, gospodine ne znam govoriti(Jer 1,6). Jezik stvorenja ne može iskazati osjećaj duše koja Te neizmjerno želi. Čini mi se da bi mogla reći onu Pavlovu riječ: Niti jezik može izreći, ni uho čuti, ni oko vidjeti, ni srce zamisliti ono što sam ja vidio. A šta si vidio? Vidio sam otajstvene tajne Božije. A ja što da kažem? Ne dodajem tome ništa s ovim grubim svojim osjetima, nego samo sebi, dušo moja, kažem da si kušala i vidjela vrhovnu i vječnu providnost. Sada Ti zahvaljujem, vrhovni i vječni Oče, na Tvojoj prekomjernoj dobroti koju si pokazao meni, bijednoj, koja nije dostojna milosti.