Otvorene rane Kako doznajemo iz kruga bliskog vlč. Zlatku Sudcu, film je napravljen tako da ne bi trebao izazvati nikakvu lošu reakciju crkvenoga vrha, jer se, za¬pravo, radi o više-manje poznatim detalji¬ma iz Sudčeva života i rada proteklih godina. Najdojmljiviji bi, dakako, trebali biti slučajevi tjelesnih ozdravljenja nakon Sudčevih duhovnih zahvata, koji su, kako doznajemo, potkrijepljeni medicinskom dokumentacijom rimske klinike "Gemelli", na kojoj se liječio papa Ivan Pavao II. , za što se pobrinula dr. Simona Šandrić Gotovac. Ona je, kao što je poznato, dogovorilia i Sudčev boravak u klinici "Gemelli" i bila ključna osoba u medicinskom ispitivanju njegovih otvorenih rana u obliku križa na čelu i zapešćima. Za Crkvu je Sudčev boravak u klinici "Gemelli" bio ključan, jer su medicinska ispitivanja pokazala da se ne radi o ozljedama izazvanima djelovanjem izvana, u što su mnogi sumnjali, nego da se radi o neobjašnjivu fenomenu untarnjeg krvarenja.Inače, sam Sudac u filmu potvrđuje kako mu ta krvarenja na mjestima Isusovih rana često predstavljaju velik problem. On, navodno, otkriva da je zbog krvarenja više puta bio u stanju kliničke smrti, što mu je donijelo neprocjeniva duhovna iskustva, jer svjedoči kako je više puta njegova duša napustila vlastito tijelo i "plovila" prostranstvima, da bi se ponovno vratila i sve se nastavilo po starome. Božji darovi Ti bi dijelovi filma trebali biti novi i šokantni za javnost. Sudac je, naime, otvoreno odlučio progovoriti o svim darovima koje ima i kojima raspolaže, a o kojima je govorio samo na početku svoga pojavljivanja u javnosti, odnosno 1999. godine. A radi se, kao što je poznato, osim o daru govorenja u drugim jezicima (starim, zaboravljenim, poput aramejskog, primjerice), izlječenjima i oslobađanjima od zlih duhova i o bilokaciji (istodobnom fizičkom pojavljivanju na dva različita mjesta) i levitaciji. U Crkvi su, naime, kad je Sudčeva popularnost naglo porasla koncem 1999. i 2000. godine savjetovali mladom svećeniku da izbjegava govoriti upravo o tim fenomenima ili darovima. Crkveni vrh je Sudca reducirao na duhovne seminare u Betaniji na otoku Lošinju, gdje je najviše radio s oboljelim braniteljima. No, o svojim darovima Sudac je rado govorio na duhovnim obnovama u inozemstvu. "Prije fenomena stigmatizacije imao sam darove, kao dar jezika, dar liječenja, dar savjeta, a s vremenom je također došao i dar spoznaje. Poslije stigmatizacije, dobio sam mnoge druge darove. Neki od ovih darova su me oduševili. Tako sam trebao neko vrijeme da se naviknem na to što se događalo. Ovim želim posebno ukazati na darove levitacije, bilokacije, nadahnuća i znanja o nadolazećim događajima - znanje o bliskoj budućnosti i posebno o opasnostima koje prethode", ispričao je Sudac u radijskoj emisi ji u Chicagu tih godina.

 Od prvoga dana svoga rada vič. Zlatko Sudac uporno govori kako nije on jji liječi i ozdravlja ljude, nego se radi o Božoj intervenciji u nečijem u, a da je on samo posrednik. govorim o bolesti, onda ti želim reći da je to jedan jako, jako širok pojam. Najgora bolest je bolest duha, potpuni otpad od Boga, nevjera, mržnja, zlo koje se nakalemi ili nalijepi na ljudsko srce i na njegov duh, na njegovo biće. Čovjek koji je strašno nervozan, napet, koji želi činiti nekome zlo, pa takav čovjek ne može ni tjelesno biti zdrav, a kamoli mentalno. Dakle, sva bolest dolazi iz srca. Svo dobro dolazi iz srca. Kad je srce i duh čovječji zdrav, onda ti je čovjek zdrav, pa makar on jednog dana i dobio karcinom, ali on je zdrav. Ljudi moraju tako gledati na stvarnost bolesti i na stvarnost zdravlja. Jer što je u biti bolest i što je u biti zdravlje? Vidio sam tisuće ljudi koji umiru od neizlječivih bolesti, a sjaje jednom srećom, jednim zadovoljstvom i predanjem života Bogu.: Dok sam vidio potpuno zdrave ljude koji su nesretni, nezadovoljni, stalno nešto prigovaraju, bez motivacije, ne živi im se. Onda mi je draže biti bolestan i umirati, a imati srce otvoreno za Boga i osjećati onako kako se osjećaju ljudi takvog stanja, nego biti tobože u tijelu zdrav, a zapravo duhovno mrtav. To je jedan pogled na bolesti koji je stvarno gledanje bolesti. No. ono što ljudi gledaju kod bolesti je npr. bolest tijela ili uma i tu mogu reći da je bolest karcinoma danas ja mislim u takvom postotku da je uvelike nadmašila AIDS ili neke druge bolesti koje su previše razglašene. Karcinom je gotovo svugdje, svaki drugi je nositelj, a svaki treći obolijeva od njega. To je vrlo neobično u naše vrijeme. Valjda je to zbog zagađenja, zbog načina života, zbog ne znam čega, neka govore medicinari o tome. Uglavnom susrećem ljude koji oboljevaju od takvih bolesti. Čak kažu: "Ja imam takvu bolest, liječnici misle da je karcinom, a ne zna se što je". I nema lijeka.", ispričao je svoja iskustva s bolestima i izlječenjima vič. Zlatko.

Fizički kontakt se ne događa bez ljubavi, a jedino ljubav može liječiti, jer je jedino ljubav Bog. a on liječi. Prigrli svoga bolesnika, izliječit ćeš ga. Moli nad njim u dubokoj vjeri i bit će ti. "I što god zatražite od moga oca dat će vam. Jer ja idem k ocu i molit ću za vas", kaže Isus Krist, "da vam bude ono što ste molili". Vjeruj, ljubi i čini ono sto ti je Isus rekao. Tako treba gledati na bolest. A pogotovo svećenici dužni su tako gledati i tako živjeti", preporuča vič. Sudac.

Preuzeto s Bloga Križ života.